Bravo za rukometaše Zagreba. Ono što se može primijetiti jest ta obrana; mnogi su Linu Červaru zamjerali što se cijela igra bazira na obrani, što je igra spora, ali jednostavno za predispozicije naših igrača to je igra koja odgovara. Naši ljudi su stvoreni za "rudarenje", nismo mi "sjevernjaci" kojima paše brži centar i po 70 golova po utakmici.
Ono što nam ne ide na ruku jest što je to "rudarenje" jako iscrpljujuće i dugotrajno ne možemo pratiti taj moderni tempo igre kakav naročito preferiraju Skandinavci. Ima to veze s genetikom, ali još više pravilima igre koje zadnjih godina značajno pogoduju "sjevernjaci"; njihov lobij je to progurao i sada je hrvatski, a općenito i rukomet iz bivše Jugoslavije ostao kao riba na suhom. Teško je igrati "staromodan" rukomet, a recimo kad su Goluža, Babić, a posebno Perkovac i sada Sigurdsson krenuli s bržim rukometom, suočili smo se s problemima. A to je taj da se praktički moramo odreći vlastite rukometne škole da bismo koliko-toliko mogli ostati u konkurenciji, jer jednostavno težak je prijelaz iz jednog sustava u kojem smo bili velemajstori i svjetske klase, prijeći u drugi gdje tek treba stvoriti uvjete za razvoj novih igrača spremnih za brzu igru.