Finale Kupa Hrvatske za rukometašice je bilo dosadno. Podravka je pobijedila Lokomotivu čak 19 golova razlike i izjednačila rekord u finalima koji je ostvarila prije sedam godina protiv Sesveta. No, ovaj puta je to učinila protiv najvećeg konkurenta svih proteklih godina i ta činjenica govori o potpunoj nadmoći koprivničkog sastava. Naravno da nije lijepo kada je u finalu 19 golova razlike, ali za to nije ‘kriva‘ Podravka koja je konačno pokazala prednosti koje ima pred svim drugim sastavima u Hrvatskoj. Uložili su i imaju, to je vrlo jednostavna priča.
Uozbiljili su se, kratko i jasno. Danas je to sasvim sigurno drugačija Podravka nego što je bila ne tako davno. Veliku su preobrazbu napravili ove sezone. Dobile su sve utakmice u Hrvatskoj, i u prvenstvu i u Kupu. Nitko im nije bio ni blizu. Stagnirale su godinama, nisu napredovale, sami su sebi gradili kriterije, a onda se situacija proluftala, zavladali su drugačiji kriteriji. Uprava je odradila svoj dio posla dovođenjem Pletikosić, sestara Pandža, vraćanjem Debelić, skupili su ponajbolje od doma, a Ivica Obrvan je to uobličio u jednu cjelinu koja izgleda ozbiljno, natjecateljski. U domaćim okvirima to im nije bilo teško, realno, ali za pravu Podravku kriterij je uvijek bila Europa, a oni su nakon niza godina odradili odličan posao u Ligi prvakinja. A kada Matea Pletikosić kaže da ostaje mali žal za poraz od Bresta u osmini finala, to samo znači da u ovoj ekipi ima i te kako dobrog motiva za napredovati.
Sezona je pokazala ranjivosti, najviše zbog ozljeda koje su remetile ritam. Sada su izvan sastava Mamić i Birtić, prve igračice desne strane, nema Ane Pandže koja se pokazala kao odličan četvrti vanjski ove ekipe. Dugo je bila ozlijeđena Tina Barišić, igračica velikog potencijala koja nekad premalo vjeruje u svoje mogućnosti. Dugo nije bilo Sare Šenvald zbog ozljede, a ona sa Debelić i Brkić na crti predstavlja veliku snagu Podravke u Europi. Ana Debelić dugo nije igrala, kada se vratila otkad joj je klub bankrotirao, treba joj vremena da dosegne svoju pravu razinu. Nije bilo ni Andree Šimare koja se pokazala kao prvo lijevo krilo. Te stvari stalno remete ritam, on se u ovakvoj situaciji u domaćem rukometu ne vidi, ali se i te kako vidi u Europi i s te strane Podravka će se morati ekipirati i malo bolje da bi napredak bio zagarantiran. Veliki je plus da su sve od ove sezone produžile ugovore, da se s ozdravljenjem cijele ekipe do starta sljedeće sezone može očekivati napredak sam po sebi, ali Podravaka uvijek mora i može težiti višem i boljem. Ove sezone su pokazali da to mogu, nema razloga ne vjerovati da tako mogu i nastaviti. Samo budu li si sami podizali letvicu, uspjet će. Jer, bilo bi super da jednog dana imamo ekipu na Final fouru Lige prvakinja, a to uopće ne djeluje nemoguće kako nam se posljednjih godina činilo. U tom smislu Podravki je znatno realnije nego recimo Zagrebu u muškoj Ligi prvaka.
Naravno, tu se moramo dotaknuti reprezentacije, jer Podravka je definitivno najvažniji segment iste u ovom trenutku. A reprezentacija nam nije izgledala dobro, samo nas je IHF počastio da odemo na Svjetsko prvenstvo, makar smo izgubili od Španjolske i dao nam priliku da se popravimo, jer to možemo. Reprezentacija, nažalost, ne može u ovom trenutku biti preslika Podravke, jer na Pletikosić i sestre Pandža nažalost ne možemo računati i tu treba znatno opreznije baratati izborom i riječima nego u posljednje vrijeme, te nastojati ekipirati sve najbolje što u ovom trenutku imamo. Želimo budućnost, to uopće nije sporno, ni zabranjeno, čak i imamo uvjete za to, ali bez prave sadašnjosti nećemo doći do nje. To ne ide samo ‘jer bi ja to želio‘. Te stvari moraju sazrijevati polako, jer tako nalaže situacija koju danas imamo u hrvatskom ženskom rukometu. To se sigurno može. Tu hrvatski rukomet najviše može pomoći sam sebi.
A klupski? Koliko se ulaže, to se i vidi. Ženski rukomet definitivno ne cvjeta. Lokomotiva je devastirana posljednjih godina, s mladima traži novi put. Imamo sreću da je uporan i dosljedan Krkač u Lokomotivi, da Vukić odlično radi u Splitu, Canjuga u Varaždinu, Mrđen nakon Obrana u Bjelovaru, Jerković u Dalmatinki, Kordi u Osijeku, Datos u Labinu… U ovakvoj situaciji to je dosta, s malo više bilo bi i puno bolje. Možda nešto pokušati s Ligom, skratiti je, podijeliti je kao mušku na Ligu za prvaka i Ligu za ostanak, motivirati ‘drugoligaše‘ i tu probati raditi zaokret. Nešto moramo, jer ovako će se ženski rukomet teško pokrenuti. Podravka koliko god dobra bila, nije prava slika njega. I pomoći si mogu samo sami, nikako drugačije. To moraju shvatiti.
tekst iz SN
