Utakmica Druge HRL - zapad između Matulja 2001 i Trsata nije se u nedjelju odigrala prema rasporedu. Nije mogla početi...
Vijest koja je uoči utakmice projurila Matuljima bila je šokantna, nevjerojatna. Sirena se nije oglasila u novoj dvorani, jer nije došao najpozvaniji...
Zvonimir Lenžer nije mogao doći iako je bio blizu dvorane, kada je prestalo kucati veliko srce rukometaša, sportskog djelatnika, animatora, trenera...
Tužna vijest projurila je zapadnim dijelom Rijeke, Viškovom, Zametom, Opatijom, Zametom.... Svuda gdje je Lenžer ostavio traga.
Njegov svojevremeno najbliži suradnik, Goran Stašek, u suzama je jedva prozborio
- Umro je pionir rukometa kojega možemo svrtstati u bok s jednim Mišom Sardelićem i Tomislavom Kruljcem, nekada Zvonkom Pitincem... Velika je to, ali realna usporedba, koja govori rječito o tome koga je izgubio rukomet...
Lenžer je 1996. godie posijao klicu rukometa iz koje su počeli nicati pupoljci, grančice i grane rukometne obitelji, koja je mnogo izgubila njegovim preranim odlaskom. Nema ga više na terenu među svojim minićima, morčićima, svojom brojnom obitelji...
Sve je Lenžer pokrenuo osnivanjem Rukometnog kluba Matulji 2001 godine, koji je počeo rasti, bujati, dizati se. Od kluba beskućnika do kluba sa divnom dvoranom i mnogo mladih štovatelja, koji su dosegli visoke domete, reprezentativne...
Otišao je iznenada, pa je njegov odlazak tim bolniji. Neshvatljiv...
Otišao je bez pozdrava, ali će u njegovoj ostavštini generacije mladih rukometaša uvijek moći pronaći tragove velikog prijatelja svih rukometaša.
Zvone, hvala ti!
