Hrvatska se treba porediti sa zemljama koje su joj teritorijalno i po broju stanovnika približno jednake.
Kao uzor nam se uvijek nameće Irska. Ulaganja u sport su sigurno veća u toj zemlji (zbog standarda), a i ljudi su zagrijani za sport (sjetite se samo njihovih nogometnih navijača). Ipak je ta zemlja osvojila manje medalja na OI nego Hrvatska. Tu su i primjeri Portugala, Austrije, Belgije, Švicarske (malo uspješnija od Hrvatske). Što reći za Argentinu, zemlju sa 38 milijuna stanovnika koja je po uspješnosti na OI daleko iza Hrvatske. Sve što je rečeno za nas kao ljude koji smo motivirani za bavljenje sportom kao jednim od izlaza iz siromaštva za argentince vrijedi možda još i više. Ipak, oni su svoju prvu zlatnu medalju nakon 52 godine (Helsinki) osvojili u Ateni.
S obzirom na ulaganja i na to koliko se ljudi u Hrvatskoj bavi sportom mislim da je broj osvojenih medalja realan. U poređenju sa zemljama približne veličine i broja stanovnika možemo biti ponosni na uspjehe koje postižu naši sportaši.
Sportsko je čudo da u zemlji sa par zatvorenih olimpijskih bazena, nijednom atletskom ili gimnastičkom dvoranom, poluizgrađenim olimpijskim centrom za obuku sportaša... postoje sportaši koji postižu vrhunske rezultate. Još uvijek je dobar dio uspjeha hrvatskih sportaša temeljen na improvizaciji, a ne na sustavu.
Ipak, vide se i neki pomaci u financiranju sportaša (barem nagrađivanje uspjeha), a vjerujem da će se to u narednim godinama i popraviti. Najvažnije je izgraditi infrastrukturu i potaći mlade na bavljenje sportom. Organizacije velikih sportskih takmičenja u hrvatskoj mogu svakako tome doprinijeti.
Krajem devedesetih godina u našim medijima je bila velika rasprava u kojoj je najavljivan kraj hrvatskog sporta kada generacije sportaša koje je proizvela Jugoslavija odu u mirovinu. Na žalost tih dušebrižnika to se nije dogodilo, a vjerujem da će u budućnosti uspjesi biti i veći.