Hrvati većinom vole sport. Pogotovo vole gledati nastupe reprezentacije, radovati se pobjedama, tugovati nakon poraza. No, iako ta emocija ponekad sa strane izgleda kao pitanje života i smrti, nije to baš tako. Vrlo brzo stvari se vraćaju u normalu i život teče dalje. Ipak, dio naših sunarodnjaka baš iznimno stresno sve to proživljava. Posebno pobjede. To ih baš guši. Stalno se nadaju porazu, a on nikako doći. Pa prođe skupina, pa četvrtfinale, pa polufinale. Zar je stvarno moguće da će pobijediti? Nije bilo, naletjeli smo na boljeg. I tako su ti naši sunarodnjaci konačno dobili razlog za slavlje. Kad ih gleda čovjek kako se naslađuju i hihoću, nekako ti bude i lakše zbog poraza. Neka je bar netko sretan. Zaslužili su i oni malo zadovoljstva, nakon mnogih udaraca koje su primili posljednjih dana.

Ovo možda izgleda malo radikalno, ali to je tako, nemojmo se lagati. Dio stanovnika ove države jednostavno nema nikakvu emociju prema njoj. U najboljem slučaju. U onom nešto lošijem, ta emocija je izrazito negativna i destruktivna. Sve je to normalno, svatko ima svoje afinitete i osjećaje, ne moramo svi voljeti isto. Ali, onda barem treba biti pošten i iskren, a ne se skrivati iza tobožnje objektivnosti, ili čak brige. Nije objektivnost i realniji pogled na svakodnevicu, lišen navijačkih sklonosti, loš i nepoželjan, dapače, nekad nam baš toga treba. Ali, za sve postoji mjesto, vrijeme i način. Ako ti u trenucima velikih uspjeha, slavlja i izraženog nacionalnog zanosa, neprestano vrtiš već toliko puta plasirane izlizane floskule kojima taj uspjeh omalovažavaš i umanjuješ, to više nije objektivan pogled čovjeka koji voli ovu reprezentaciju i državu. To je onda iskaz kompleksa i iskazivanje vlastitih frustracija.

Takve pojedince svi svakodnevno susrećemo. U politici, medijima i svim drugim sferama života. Jednako među poznatima i 'slavnima', kao i onima na koje nailazimo u susjedstvu, na radnom mjestu, a najviše na društvenim mrežama. Vrlo ih je lako detektirati. To su oni koji prosipaju fraze o kruhu i igrama, o tome kako mi gledamo primitivno dobacivanje loptom, dok je država pokradena. Plaćamo avionske karte za odlazak na finale, dok gladni kopaju po kontejnerima. I slavimo poraze. Jako jeftino i prozirno. Ne, većina Hrvata ne slavi poraze. nego slavi uspjeh svoje reprezentacije. A poraze slave upravo ovi koji moraliziraju. Jer to jedino što im preostaje. Svoju reprezentaciju, onu čije bi pobjede slavili, takvi jednostavno nemaju.

Ali, dobro. Kao što sam već rekao, ne osjećaju svi isto. Mislim da su neki u Hrvatskoj sinoć zdušnije navijali za Dansku, nego većina Danaca. Drago mi je da su i oni sad sretni, jer sigurno im nije bilo lako nakon Islanda, Mađarske i Francuske. Uživajte u svojih pet minuta zadovoljstva, a onda se možete vratiti svojoj vječitoj ogorčenosti. I da, probajte danas ako ikako možete zaobići Trg i TV ekrane. To bi vas opet moglo dotući.