Da smo imali sreće,imali smo. To nitko ne može osporiti. Sve što nam se trebalo poklopiti,poklopilo se.
Tko zna kakav bi rezultat bio da je ovo nekim slučajem bilo finale. Nama je išlo na ruku što su Poljaci ušli relativno opušteno u utakmicu dok naši momci nisu imali nikakvog pritiska.
Odlično smo otvorili utakmicu,toliko dobro da su Poljaci počeli osjećati pritisak i shvatili da neće možda sve ići po planu.
Po meni je ključnih bilo prvih 10 minuta nastavka. Izgledalo je kao da su se Poljaci predali a naši su ginuli za svaku loptu što je i rezultiralo ogromnom prednosti koja je rasla iz minute u minutu. Sreća nas je također pomazila,Poljaci su pogodili barem 3 stative u tih nekoliko minuta.
Na trenutak igra nam je malo pala tako da je i tih +11 došlo u pitanje ali stanje se na sreću brzo stabiliziralo.
Svaka čast momcima,tko kaže da nam sreća nije pomogla taj laže. Ali kako kažu,sreća prati hrabre,a danas smo gledali jednu od najhrabrijih predstava u povijesti hrvatskog sporta. Koliko god im je falilo muda protiv Francuza,toliko su danas pokazali muda protiv Poljaka. Ma šta toliko,nekih 20 puta više.
Ovo je fantastičan uspjeh,utakmica koja će se pamtiti još dugo vremena i ne preostaje nam ništa drugo nego skinuti kapu do poda rukometašima,zahvaliti im se na ovoj predstavi i poželiti sreću u polufinalu i nadam se finalu.
Kao što sam napisao,za mene su oni već pobjednici,ali ova priča jednostavno ne bi imala pravi kraj bez da osvojimo to zlato. Zato ajmo po to zlato,pa onda prodajimo prava na film.
AJMOOOOOO