Nakon duuugo godina bez zlata (medalja uopće) Atalanta 1996 u Portugalu 2003. dolazimo otpisani, gubimo prvu utakmicu protiv Argentine i svi nas šalju kuć. Nakon toga pobjeđujemo rasturamo sve redom i dolazimo do polufinala. Tamo nas čeka Španjolska, a na krilima golmana koji (ruku na srce) do te trideset i neke nije bio poznat nikome (Vlado Šola) prolazimo u finale nakon drametine kakvu ja od tada ne pamtim u rukometu. U finalu dolaze Nijemci, a kako oni dođu tako uvijek i prođu i osvajamo svjetsko zlato, a švabe jednom nogom šaljemo u duugu sušu! Nakon toga slijedi Olimpijada i san snova te ponovno Švabe u polufinalu šaljemo kući i nema ih skroooz do 2016. godine. ;)
2016. godine nakon što nas je u najvećem porazu naše rukometne povijesti (izjednađen sa onim protiv Rusije) rasturila Slovenija, pa dobila Norveška a zatim rasturila i Francuska šanse ostaju samo u teoriji. Naime, potrebno je bilo poklopiti se nekoliko rezultata da ne bi dvije reprezentacije došle do 7 bodova, a i onda nam je bila potrebna pobjeda od 11+ razlike protiv domaćina koji je dobro igrao, ima punu dvoranu i što je najvažnije smije izgubiti 5 razlike tako da i kada gubi -8 ili -9 i dalje se ne predaje nego igra do kraja. Spašava nas stariji golman za kojeg nismo do sada čuli, debitanti rasturaju, suci sviraju (ovo nitko nije spomenuo ali ONA dva isključenja su SMIJEŠNA!! Čisti faul u napadu nam je sviran kao isključenje i to čak mislim dva puta!!), prolazimo nekim čudom nad čudima a u polufinalu je Španjolska, u drugom igra Njemačka a svaka sličnost sa stvarnim događajima ili likovima je slučajna ili nenamjerna ;)
e da i OI je za par mjeseci!