Da sumiramo sve ovo, rukomet se promijenio i igra se puno brže, trči se u leđa protivniku, moraš imati vanjske šutere i igru širiti prema krilima te imati dobrog golmana...
Lino, a bome Horvat kao njegova kopija forsiraju stari rukomet koji je jako spor. Igramo na postavljenu obranu, nekih 7 na 6 gdje igraju jedan drugom smetaju i onda ubaci još Gadžu koji je predvidljiv i napad više usporava. Igramo sa dva srednja te ostajemo na jednom šuteru što je protivnicima lako zatvoriti, isto kao i crtu prema pivotu. Krila ne koristimo...Što je najgore igramo sa dva pivota te protivnicima je još lakše zatvoriti proigravanja.
Zato doživljavamo ovakve šokove jer smo sami sebe sterilizirali. Rukomet je jednostavna igra ako igraš po pravilima. Da stvar bude gora imamo jedne od najboljih svjetskih kreatora u vidu Cindrića, Duvnjaka i Karačića, pa i mali Lučin ide u tom smjeru, a igramo loš napad.
Naša koncepcija igre se temelji na nekoj obrani, no pobjeđuje onaj koji više zabije i ako u prvih 20-ak minuta imaš 4 gola kao mi danas ne možeš sanjati o modernom rukometu. Gdje su nestali šuteri, pa nekad su kod nas Lac i Metličić znali imati po 8 do 10 golova, Džomba na krilu da ne govorim...Nekad smo igrali modernije nego danas.
Što se obrane tiče, premeki smo. Nema izlazaka na šutere, kada se ovdje spominjao Buntić, pa uvijek ga se sjetim kako se tukao sa onim Tunižanima makar pokupio dvije minute. Svako dizanje je bilo hvatanje i onemogućavanje šuta na naš gol. Bezidejno u napadu, malko u obrani to su riječi kojima bih opisao naš rukomet.