„Hrvatski rukometaši imaju kompleks Francuske“, floskula je koja se iz godinu u godinu provlači kad se igraju velika rukometna natjecanja. Pogledamo li dvoboje Hrvatske i Francuske od Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. godine na ovamo, jer je to razdoblje kad su sudari ove dvije reprezentacije dosegnuli svoj vrhunac i stekli status svojevrsnog rukometnog „klasika“, vidjet ćemo da naša statistika u njima uopće nije toliko loša.

Da, Francuska je uspješnija od Hrvatske u međusobnim dvobojima, Francuzi imaju i neusporedivo više naslova, no priče o kompleksu kojeg naša reprezentacija ima i nepobjedivim Francuzima naprosto „ne drže vodu“. Francuska je izrazito dominantna bila u razdoblju od 2006. do 2010. godine, dok je u ostalim periodima statistika „šarena“.

Ako uzmemo u obzir da je protiv sebe imala najbolju generaciju u povijesti ovog sporta, Hrvatska ima sasvim zadovoljavajući skor protiv Francuske i tu stvarno nema smisla govoriti o kompleksu (može li se uostalom imati kompleks od nekoga tko je bolji?). Ono što možda god gledatelja i navijača pojačava dojam francuske nepobjedivosti je ishod natjecanja nakon „klasika“. I dok su Francuzi gotovo svaku pobjedu protiv Hrvatske na kraju okrunili zlatom, naša je reprezentacija samo jednom nakon slavlja protiv Francuske otišla do kraja (Portugal 2003. godine). To je, uz neke iznimke, ta razlika, Francuska kad pobijedi Hrvatsku osvaja, dok Hrvatska kad pobijedi Francusku izgubi od Španjolske, Danske, Poljske ili nekog drugog. Također, može se primijetiti kako se Francuzima tu i tamo omakne koji debakl (za njihove standarde, no to vrlo brzo padne u zaborav s novim osvojenim zlatom. S druge strane, Hrvatska je u zadnjih 15 godina vrlo konstantna, uglavnom je stalno „tu negdje“, no u tom razdoblju osvojila je „samo“ dva zlata, što je možda premalo ako uzmemo u obzir kvalitetu koju je imala.