Dobro rečeno, osim dijela da Hrvatska ima dva zlata u zadnjih 15 godina. Naime, Hrvatska je bez zlata zapravo već 17 i pol godina.

Iako je u tom periodu po broju plasmana u polufinale i broju medalja Hrvatska nepobitno svjetski vrh, smatram da je debakl da se baš nijednom nije otišlo do kraja. U tom su periodu zlata uzimali Francuska i Danska kao dvije uvjerljivo najveće sile, slijedi ih Španjolska s 4 zlata i Njemačka s 2 zlata. 

Kada gledamo pojedinačno svaki turnir, naravno da je uspjeh uvijek osvojiti broncu, srebro, pa i biti četvrti. Ali nakon zlata u Ateni nanizati 13 polufinala bez da ijednom odeš do kraja, iako se često na putevima do tih polufinala čak i u izravnim dvobojima gazilo Francuze i Dance, da ga jebeš to nije normalno i tu neki vrag ne štima. 

Mislim jasno je kaj u prvom redu ne štima, na svako jebeno natjecanje se odlazi s 3-4 PPD-ova beskorisna mahača ručnikom, često nam te širine nedostaje i igrači nam izduše na kraju turnira. Ali čak i unatoč tome se ipak moglo, moralo barem jednom otići do kraja. 

Dobro rečeno, osim dijela da Hrvatska ima dva zlata u zadnjih 15 godina. Naime, Hrvatska je bez zlata zapravo već 17 i pol godina.

Iako je u tom periodu po broju plasmana u polufinale i broju medalja Hrvatska nepobitno svjetski vrh, smatram da je debakl da se baš nijednom nije otišlo do kraja. U tom su periodu zlata uzimali Francuska i Danska kao dvije uvjerljivo najveće sile, slijedi ih Španjolska s 4 zlata i Njemačka s 2 zlata. 

Kada gledamo pojedinačno svaki turnir, naravno da je uspjeh uvijek osvojiti broncu, srebro, pa i biti četvrti. Ali nakon zlata u Ateni nanizati 13 polufinala bez da ijednom odeš do kraja, iako se često na putevima do tih polufinala čak i u izravnim dvobojima gazilo Francuze i Dance, da ga jebeš to nije normalno i tu neki vrag ne štima. 

Mislim jasno je kaj u prvom redu ne štima, na svako jebeno natjecanje se odlazi s 3-4 PPD-ova beskorisna mahača ručnikom, često nam te širine nedostaje i igrači nam izduše na kraju turnira. Ali čak i unatoč tome se ipak moglo, moralo barem jednom otići do kraja. 

13 polufinala bez zlata svjedoči samo o nedostatku koncentracije i pobjedničkog mentaliteta. Slijepe volje ostavit baš sve na terenu. Poginut, kako bi se reklo

nisu ni drugi imali top igrače na svim mjestima u momčadi, pa su osvajali zlata

naši su uvijek umorni ili tanki s igračima ili naletimo na domaćine (Slovenija, Srbija, Danska...) ili suci ili neki peti razlog

izgovor se uvijek nađe

problem je u mozgu. Nemaju mentalitet da će glavom rušit zid