ian wright je napisao/la:
nisu ni drugi imali top igrače na svim mjestima u momčadi, pa su osvajali zlata
naši su uvijek umorni ili tanki s igračima ili naletimo na domaćine (Slovenija, Srbija, Danska...) ili suci ili neki peti razlog
izgovor se uvijek nađe
problem je u mozgu. Nemaju mentalitet da će glavom rušit zid
nikad se od njih nije čulo mi smo ovdje došli po zlato. Uvijek su to bili nekakvi alibi kerefeki tipa mi smo tu kako bismo se automatski kvalificirali na SP ili na kvalifikacije za OI ili mi se spremamo za olimpijski ciklus ili mi ćemo dati sve od sebe, a onda možemo daleko ili nešto slično... kada se i nije napravio rezultat, onda je bilo ma nema veze, vidi pod izgovore, bit će prvenstvo i sljedeće godine, a još tri godine, pa će i Olimpijada
i nakupi se toga, ide to godinu po godinu. Još malo i 18...
Vidi cijeli citat
Ima smisla ovo što pišete, ali opet, da dođemo na prvenstvo s takvim stavom i da najavimo zlato, onda bi slušali priče kako smo bahati i prepotentni, a da ne govorim kakvi bi komentari bila ako na kraju to zlato ne bi osvojili. Po meni, nakon onog zlata u Portugalu kojeg nitko nije očekivao (sjetimo se u kakvoj smo atmosferi otišli tamo) i nakon što smo vidjeli kakav potencijal ta generacija ima, mi smo zlato mogli očekivati samo dok je ta generacija bila na vrhuncu, i tu zaista možemo govoriti o nekakvom podbačaju. Sva ona kasnija silna polufinala i finala koja nisu okrunjena zlatom glupo je zvati kiksevima i dokazom nekakvog gubitničkom mentaliteta, jer tad realno mi nismo ni bili reprezentacija od koje se to moglo očekivati. Bili smo dobri, ali uvijek je bilo i boljih. Zamislimo samo da je Goluža ili Babić došao na neko prvenstvo i najavio zlato, pa dobar dio javnosti bi ih 'ubio' ruganjem, a mi ovdje pričamo kako nam je nedostajao takav stav.
Kad govorimo o tim propuštenim zlatima, osobno najviše žalim za onim Eurom u Sloveniji odmah nakon Portugala, za SP u Tunisu i za onih nekoliko tijesnih poraza od najjače Francuske. Tu smo stvarno trebali uzeti još koje prvo mjesto. Nakon 2009. ja našu reprezentaciju nikad nisam smatrao favoritom na nekom natjecanju i nikad nisam imao osjećaj da je polufinale ili treće mjesto podbačaj. Znali smo mi uvijek skinuti neki veliki skalp, ali nekako mi je uvijek bio osjećaj da će nas netko od ovih najboljih ipak pobijediti.
Isto tako, ako nešto ne volim, ne volim konstantno vađenje na suce i onu već izlizanu frazu o 'malima' i velikima', no isto tako ne volim komentare koji takve stvari banaliziraju, relativiziraju i koji cinično odbacuju svaku mogućnost da smo u nekoj utakmici imali loše suđenje. Mi smo 2003. zakoračili u sami vrh svjetskog rukometa i bili smo tamo jedno vrijeme, no nikad nismo imali ni približno jednak tretman kao ove velike rukometne zemlje, čak i kad su one bile osjetno igrački slabije od nas. Kad god bi igrali protiv Francuske, Njemačke, Danske, Španjolske u najboljem slučaju suci bi blago navlačili za njih, a bilo je tu i utakmica gdje smo bili baš drastično oštećeni. Opet ponavljam, nije to nikakvo kukanje, nego činjenica koju može osporiti samo netko tko ne vidi dobro ili se pravi nemušt. Pa sjetimo se samo onih epskih klasika s Francuskom, one utakmice nedavno s Njemačkom tamo, pa onog dvoboja s Danskom kod njih kad je Goluža bio izbornik, uvijek bi bilo tih nekoliko odluka koje bi prelomile utakmice na stranu protivnika. Realno, sve te reprezentacije su jake, njih je teško pobijediti i da imaš idealno suđenje, i normalno je onda da s tih nekoliko pogrešaka to postaje još teže. Suci, naravno griješe, griješili su i u našu korist, ali ja se stvarno ne mogu sjetiti jedne utakmice (a mislim da sam poprilično objektivan) u kojoj smo mi bili baš momački pogurani. Čak i kad smo bili najjači, uvijek se vidjela ta razlika između nas i 'velikana'. Mi nekakav poguranac nismo imali ni protiv slabijih reprezentacija, a pogotovo ne protiv ovih najvećih sila.
I na sve to još se nadoveže činjenica kako je rukomet sport u kojem se domaćinu uvijek nekako nastoji pomoći da dogura što dalje, pa onda dobiješ ono što smo mi imali u Sloveniji (Pajovič i Metličić), pa dobiješ ono u Srbiji u polufinalu, i tako dođeš do ovog dugog niza bez zlata. Još jednom ponavljam, ne želim ovime tražiti opravdanja i reći kako dio razloga za taj naš dugogodišnji 'post' kad su zlata u pitanju ne leži i u našem mentalitetu, ali daleko od toga da je on jedini razlog. Nekad jednostavno nismo imali kvalitetu za zlato i polufinale ili finale je bilo plafon, nekad smo jednostavno igrački podbacili, nekad možda nismo imali sreće, a nekad smo imali i loše suđenje. Treba i to reći. Kao što je to uvijek slučaj, mi i ovdje imamo dvije krajnosti. Jedna je ona koja stalno kuka zbog suđenja i uvijek opravdanje za poraz traži u drugome, a druga je ona koja odbacuje i ismijava tetu da jednostavno nemamo isti tretman kao velike države. Pa kad se već spominje taj famozni gubitnički mentalitet, ja bih rekao da mi često pokazujemo i jedan drugi mentalitet. Da ne dižemo glas na očite stvari, nego radije spustimo glavu i pravimo se kao da ništa nije bilo, samo kako se slučajno ne bi nekome zamjerili.