Koliko se ulaže u rukomet, u sport općenito ovo je divovski uspjeh. Zagreb kao vječiti prvak ne zna ni sam gdje će igrati svoju dimaću utakmicu. Nexe se na sve načine opstruira, pokašava uništiti i zaustaviti da se približi samom naslovu u Hrvatskoj. Škole rukometa bez ikakvih uvijeta, bez pravih stručnjaka, bez stabilnih klubova. I onda se čudimo kad nas pobjeđuju reprezentacije koje možda nemaju toliki talent ali imaju uvijete i rad, strpljivo čekaju svojih pet minuta i plodove ulaganja. Ne možemo živjeti vječno na temelju sirovog talentai silovanja domaćeg rukometa. Svjetski prvaci smo postali kad su glavninu igrača imali iz domaće lige koja je tada nešto vrijedila. Kad je Metkoviću otet naslov, prislili ponajbolje igrače da moraju preći u Zagreb tada je ugašena i posljednja nada za nekim poštenim, perspektivnim rukometom u Hrvatskoj. Općenito jako dugo smo i trajali na svjetskoj i europskoj sceni sa ovakvim neradom i diktatorskim rukometnim vlastodršcima. 

Zato ne treba osuđivati nikoga, najmanje igrače i izbornika. U ovakvmo trulom savezu, premreženom i podkapacitiranim, ovo je kolosalni uspjeh. Uopće ne treba bit nezadovoljan, ako ste trunku realni. Nisu mađari, portugalci, nizozemci ludi valjda što ulažu toliko u struku i infrastrukturu. Pa opet nisu na vrhu jer uvijek ima tradicionalno jačih i normalnijih saveza od našeg. Ali napreduju. Austrija je lijep primjer. Naša lopovsko-klijentelistička svita mora nas koštati a to je vrijeme došlo. Nismo čak i pali toliko koliko svojim pristupom i načinom odnošenja prema ovom trofejnom sportu zaslužujemo.