U Obrvanovom se slučaju pokazuje sva „banalnost zla“, o kojoj je pišući u sportskim novostima pisao Predrag Žukina. Banalna običnost nekadašnjega metkovskog rukometaša pretvorila se u opasnu moć. U moć činjenja zla. Obrvan je postao gospodarom sudbina, osion i bahat gazda ženskog rukometa u Hrvatskoj. Snimke s tzv. presica pokazuju ga napuhanog i punog sebe.
Koliko mu je duboka bahatost i plitka pamet Obrvan će pokazati i nakon debakla kada se bijesan zbog poraza pred novinarima razmetao da „Za istinske poznavatelje rukometa, a nema ih previše u našoj zemlji, ovaj rezultat ne bi trebao biti iznenađenje“.
No njegovih godinu dana blamiranja nije posljedica samo te razmetljivosti. U konačnici Obrvanov je debakl posljedica pretvaranja trenerske običnosti u zločinsku svemoć selektiranja.
Nošen “vjetrovima pobjede” sa klubom i naglim usponom karijere, ovaj “rukometaš starog kova” obožava moć koje se dočepao, kao i medija koji su ga posljednih dana pratili u stopu. Obrvan voli davati izjave, a monolozi pred sportskim novinarima su mu poslastica.
Njegovi su medijski istupi uglavnom tragikomični, obzirom da je riječ o ne baš obrazovanom govorniku, a njegov stav prilikom javnog plasiranja sebe samoga - u Hrvatskoj je redovito ismijavan. Obrvan “kroji sliku" ženskog rukometa Hrvatske po svom nahođenju, vjerujući kako će uistinu imati budućnost kakvu joj je on zacrtao.
Ostaje samo nada da će ga "rukometni oci" zauvijek protjerati iz našeg rukometa, jer nadu u njegovu samokritičnost i moral smo svi davno izgubili...
