Da, te 2005. smo jednostavno puknuti u finalu i raspali se i prije nego što je utakmica trebala dobiti onu dinamiku. 5 mjeseci ranije na OI u Ateni smo razvalili tu Španjolsku u jednoj briljantno odigranoj utakmici, a i u skupini na SP 2005. smo ih dobili. No u finalu nam se dogodio "blackout" i Španjolci su gađali i pogađali sve. A onda kada su se odvojili na 10 golova razlike, utakmica je prešla u revijalni ton, a nama je ostala utjeha što smo ipak na kraju izgubili "pristojnom" razlikom; da su Španjolci nastavili gaziti, vjerojatno bi rezultat bio tipa 37-24, a ovako...

Sjećam se i filozofije Z. Noke Serdarušića u njemačkom Kielu koji je bio jedan od tih prvih trenera koji je "prigrlio" run-and-gun rukomet početkom 00-tih, a istovremeno su te skandinavske reprezentacije, ustvari  Danci kao prvi, išli sa značajnim ubrzanjem igre u stilu da utakmice pretvore u jurnjavu, ali iz razloga što su primjerice imali vrhunskog Hvidta na golu. Bez takvog jednog vrhunskog golmana run-and-gun rukomet bio je veliki rizik, jer jednostavno nije se to moglo pratiti; prebrzo bi to bilo i za vlastite igrače. Noka je to uspio dići na visok nivo, u njemačkoj ligi je taj run-and-gun profunkcionirao, no u Europi, napose u španjolskoj ligi još je bilo snažnih klubova koji bi se znali tome oduprijeti, pa su još do kraja tog 1. desetljeća 21. stoljeća bili oni "titanski" dvoboji između španjolskih i njemačkih (čak preciznij rečeno skandinavskih) filozofija. Isto tako još do prije dvadesetak godina bilo je onih korpulentnih ali relativno tromih teškaša koji su carevali obranom i koji su bili veliki izazov za sve. Nije da ih i danas nema, ali po stilu igre teže bi se uklopili u ovaj suvremeni brzi rukomet, jer jednostavno, pravila igre su drugačija. S druge strane za postizanje gola trebalo je više iskreirati akciju, s  omogućavanjem igre kao npr. "brzi centar" praktički veliku prednost su stekli oni koji su u tom segmentu bili ispred. Na kraju demotivirajuće je "rudariti" za gol, a protivnik ti u 5 sekundi zabije lagan gol.