Čestitie našim rukometašima, stvarno su se lavovski borili unatoč ozljedama i izostancima, bolestima, oproštaju Duvnjaka i Karačića.
Lučina sam i ja, i mnogi podcjenjivali jer je znao brzopleto promašivat u serijama, međutim sad je stvarno povukao i bio glavni u napadu, i golovima, hrabrošću i lucidnošću za dribling i asistencije na pivota i krila; nadam se da će ga ovaj turnir prodati u jači klub jer je pokazao da zna i može.
Najvažnije je što imamo širinu, duple postave, puno igrač može biti igrač uktakmice sa 5+ golova, kad nekome ne ide, drugi iskoče i povuku, protivnik ne zna odakle veća opasnost prijeti. Maraša se pojavi, pa izbombardira Island iz vana u prvoj, nema Srne koji je vukao, pa iskoči Lučin iz drugog plana i bude glavni, Veron se pojavi, Klarica popuni rolu, Martinović zabija... Igramo atipičnu obranu koju drugi ne poznaju i koja im stvara probleme. Kako je Ćervar rekao, inovorati i staviti protivnika izvan zone konfora da mora donositi odluke u nepoznatim uvjetima. Vratila nam se čvrstina, obrana i pobjednički menalitet da se izvuku teški trenuci u našu korist.
Sigurdsson je vrlo inteligentan čovjek, osvojio je medalje hrvatskim načinom rukometa. Usporio ritam, duga kontrolirana igra dok se šansa ne izradi, čvrsta atipična 5-1 obrana, miksanje različitih obrana, zamjene obrana napad jer su defenzivni i ofenzivni specijalisti nama izuzetno bitni i ne možemo bez njih.
Ne kako su mnogi očekivali da će koprirati skandinavsku igru, trčati brzi centar, ubrzavati pod svaku cijenu jer dolazi iz takvog stila, igrati bez zamjena, i da je to jedini način za uspjeh u modernom rukometu.
Sve to donijelo nam je medalje, momčad je mlada i ima još puno prostora za napredak.