Inače, jedna stvar koja mi je zanimljiva i vjerujem da tu puno leži toga uspjeha. Mi smo kao narod izuzetno emotivni, lako planemo, još se lakše zapalimo kada stvari idu na bolje, a onda još brže potonemo kada stvari idu dolje, nastane depresija i raspad sustava. To se često događalo sa onom zlatnom generacijom koja od 2004 nije mogla do zlata, poraz u finalu 2005 od Španjolaca, 2007 smo igrali naljepš rukomet mislim ikad ispali u četvrtfinalu, 2008 smo dobili Francuze u polufinalu i izgubili u finalu od Danaca, 2009 i 2010 porazi od Francuza u finalu...Brojne te ekipe smo dobili u ranijem djelu natjecanja, no onda je došlo to izgorjevanje, nakupljene emocije i ozljede te pročitana taktika. Da ne govorim kasnije pod Golužom ili onaj blackout pod Babićem protiv Slovenaca.
Tu je ono gdje se Dagur ističe, dok naši treneri u tim minutama sagorjevaju psihički sa nama, a većinom im nedostaje i taktičke te na kraju i pedagoške pozadine gdje su psovke obračun sa odlukama, kod Islanđanina ta hladnoća je kao neka vrsta psihoterapije i lijek za naš mentalitet.
Hladan je dok igrači i navijači gore, svjesno razmišlja o odlukama koje može donijeti bez da ga preplave emocije i pokvare mu razum donošenja odluka. Čovjek crta akcije, prepoznaje situacije na terenu, ne forsira tupoglavo igru koja nam šteti kao Lino 7 na 6 do debakla gdje primimo valjda 5 golova na prazan gol i on tu ne vidi krivnju, Horvat gdje je igrao samo 2 na 2 bez krila i vanjskog šuta.
Svjetsko prvenstvo smo igrali bez i jednog središnjeg beka...Odmah se ozljedio Duvnjak, Cindrić i Pavlović...Kasnije se priključio Karačić koji je zakrpao, ali ni on nije mogao puno jer nije bio u formi. Ozljedio se Matej Mandić i David Mandić, a kasnije i Martinović..Igrali smo bez 4 do 5 igrača prve postave te izgubili od Danaca u finalu najmanje od svih momčadi protiv kojih su igrali i to daleko, tada još bez Mamića.
Sad su nam se oprostili Karačić i Duvnjak, najbolji pivot Šipić je ozljeđen, za Cindrića se vidi da nije u formi i da nije onaj igrač kada je žario i palio, najbolji igrač na terenu Srna nam se ozljedio, Martinović je ozljeđen, Ljevar koji je trebao biti otkriće se ozljedio.
Mi smo praktički sa Hrvatskom B došli do polufinala jer kad iskombinirate ove gore igrače sa Duvnjakom, Karačićem, Pešićem, Srnom, Ljevarom, Šipićem možete složiti jednu brutalnu ekipu.
Sjećam se OI-a 2024, prvo je pokušao ubrzati igru na Skandinavski tip, ali nije uspjelo. Prije toga je vodio Japan, oni jesu uvijek te male kamikaze, brzi i takav stil rukometa njima odgovara. Kod nas je to bio potop. Obrana je curila pogotovo gdje je Načinović, u napadu smo imali puno grešaka u dodavanjima i izgubljenih lopti, prednjačio je Srna, krila su nam bila očajna u realizaciji sad da ne tražim, ali mislim da je Šoštarić bio na 50% ...čiste zicere su promašivali. Odustalo se od takvog stila igre, igramo pozicijske napade, čvrstu obranu. Shvatio je Dagur da nismo Skandinavci i nećemo biti, ali da uz brz povratak u obranu što nam je nedostajalo, čvrstu pozicijsku obranu i napad koji igra šaroliko možemo do kraja.
Međutim, to je valjda bio proces rasta. Igramo timski i kompaktno obranu, što smo uvijek imali bez onih crnih rupa. Ovo je praktički mix prve i druge postave što znači da već postoji filozofija igre gdje jednog člana zamjeni drugi bez da se osjeti razlika. Svi igrači participiraju ili njih 90% što nije bio slučaj kod prijašnjih izbornika kratkih rotacija gdje su do nemilosti iscrpili glavne igrače, a onda je bio kraj. Ovdje jednu započne Maraš, drugu Klarica, Načinovića nema čitavo SP i ovdje 4 utakmice i onda ga se ubaci kada treba. Momčad se prilagođava protivniku, vjeruje se i kada gube što je inače nespecifično za naše momčad jer mi kad vodimo nastane crna rupa, ovdje gubimo čitavo poluvrijeme i osjećaš da ćemo dobiti.
Ono najvažnije, vrhunski tempira formu. Treba priznati da smo prošle godine imali i sreću protiv Mađara, no kako ide turnir mi rastemo. Inače smo padali energetski i psihički, na pripremama letimo, a onda dalje kiksamo. Ovdje izgledamo najgore na otvaranjima i pripremama, a kako turnir odmiče rastemo....
Žal ostaje što nismo imali takvog stručnjaka zadnjih 15-ak godina i svakako je žal što nemamo sad Duvnjaka, Šipića, Srnu jer bez obzira što su Danci po mnogima nepobjedivi ova ekipa itekako ima šta za reći. No, cilj je isunjen i bez obzira kako iduće dvije utakmice završe nema se što prigovoriti. U polufinalu dat sve od sebe, vrijeem je i da golmani polude i da Kuzma baci sjećanje na prošlo i pretprošlo prvenstvo sa nekom od 15-ak obrana.
Ovo što se napravilo zadnje dvije godine sa smjenom generacija, tolikim ozljedama je ravno čudu i Islanđaniin nosi jako velik uspjeh u tome, a svakako i momci na terenu koji možda nisu Balić boysi, ali imaju jednako veliko srce kao oni i ginu do zadnje lopte.
[uredio ARIZIN - 29. siječnja 2026. u 12:12]
