Dobar dan.

Smatram, da treba u potpunosti razlikovati izmedju klupskog trenera i izbornika nacionalne selekcije. Ovo su dva potpuno različita posla, gdje su identične tek poneke "tehnikalije" kao što je vodenje utakmice. Ali generalno gledano izbornik ima potpuno drukčiji posao nego što to ima klupski trener.

Izbornik nema vrijemena (osim parcijalno prije Olimpijskih Igara) trenirati igrače i tako pobolšati im znanja. On ih selekcionira po različitim ključevima (pozicija u obrani i napadu, tipologija igre, karakter itd.) i onda iz toga u što kraćem vrijemenu napravi homogenu cijelinu. Vrijeme za uigravanje je limitirano i teško je očekivati neke kompleksne akcije i slično jer jednostavno nema vrijemena za sticanje automatizma. Više je "manager" nego trener jer glavni dio posla sastoji iz:

-selekcije igrača

-što jednostavnijim modelom igre

-psihološki pripremi i man managementu.

Poboljšavanje igrača-pojedinaca metodikom treninga je posao klupskog trenera. Izbornik formira tim. 

Po mom skromnom mišljenju najveći je kvalitet bilokojeg trenera sposobnost adaptacije u svim njezinim oblikama:

Adaptacija na mentalitet ili tvz. "karakter ekipe."

Adaptacija na fizičke i tehničke karakteristike  igrača.

Adaptacija taktičkih elemenata igre skladno s profilom igrača na raspolaganju.

Adaptacija u pripremi utakmice-analiza suprotnika.

Adaptaciija na događaje u samoj utakmici ili tzv. "čitanje utakmice".

Trener može imati bilokakvu viziju igre i ona može biti u teoriji savršena ali ako nemaš odgovarajućih igrača za sprovesti tu ideju u praksu onda uzalud sve. Jer na kraju svaka momčad ima svoje specifike i ključ ih je detektirati, prilagoditi se njima i polako korigirati one stvari/detajle koji čine razliku. Adaptacija je ključ, jer svaki trener ima pregršt ideja a tajna leži u tome da prepozna, koje su prikladne timu a koje nisu. I tu leži caka jer katkad momčad ne uspije pohvatati zahtjeve trenera i to rezultira lošoj igri te porazima.

Recimo obrana 5-1. Hrvatska jo može vrhunsko igrat jer ona je tradicionalna i puno igrača ove generacije se je susrelo s njom u mladnim dobnim selekcijama. Dagur je to prepoznao i ona je bila ključ uspjeha na SP-u prošle godine.

Bi li nešto tako bilo moguće sa (recimo) Norveškom? Vrlo teško ili nemoguće, jer koliko god neki trener teorijski i praktički obvaldao to obranu, on nema vrijemena za kontinuirani rad i implementaciju te obrane u reprezentaciju. Osim toga treba educirati igrače o njezinim glavnim postulatima (kretnje, zatvaranje) i ako neki igrač odraste u potpunosti sa obranom 6-0, skoro pa nemoguće je da će pohvatati takvu obranu u 10 dana priprema prije turnira. Zato je najvažnije razumijeti šta nekoj momčadi "leži" i kako to izbrusiti na najviši mogući nivo.

Dagur sve te parametre adaptacije vrsno ispunjava i smatram, da u tome leži ključ njegovih uspjeha gdje god je radio. Imamo puno primjera vrhunskih igrača/trenera koji su sjajni u nekoj sredini a onda, čim mjenjaju klub, padnu u prosjećnost i nemogu ponavljati vrhusnke rezultate.

Sigurdsson je pak imao sjajne rezultate gdje god je radio. Sa Bregenzom je osvajao prvenstva i onda s Austrijom odigrao sjajan turnir. Kasnije je u Berlinu transformirao momčad iz prosjećnog Bundesligaša u osvajača kupa/sudionika F4 Lige Prvaka. Sa Njemcima je napravio čudo jer je osvojio 2 medalje u šest mjeseci da bi na kraju iz Japana napravio ozbiljnu reprezentaciju koja je za vrijeme njegovog vođenja bila najuspješnija u povijesti. Danas pak sa Hrvatskom unatoć svim problemima (ozljede lani/ zamjena generacije + ozljede ove godine) igra već drugo polufinale u godini dana. 

Ono što me kod njega najviše fascinira je sposobost koncentracije tijekom cijele utakmice. Jučer je zaista odvodio maestralnu tekmu: Od mirnoće kad nije išlo po planu, do izmjene igrača, timeoutova i, ono najvažnije što je po meni odlučilu utakmicu, igrom 7-6 kojom je Hrvatska iznenadila protivnika i preokrenula utakmicu. 

Slijedi daleko najlakša utakmica prvenstva. Koliko god to zvučalo nerealno, po meni tako jest. Je, igrači su potpuno iscrpljeni i fizički i emotivno ali pritiska više nema. Cilj je postignut i to unatoč svim poteškočama što daje i toliko veću vrijednost. Pritisak će biti na strani Njemačke i to je idealna situacija za Hrvatsku jer vidjeli smo bezbroj puta na ovom EP-u koliko "pritisak rezultata" utječe na kvalitativni performans reprezentacija.

Zato može Hrvatska odigrati potpuno rasterećeno, a motiv će ionako biti najveći. Kombinacija ogromnog motiva + opuštenost uvijek je dobitna kombinacija i na njoj se može graditi pobjeda. Slično je bilo u polufinalu s Francuskom prošle godine.

Ostaju još dvije utakmice. Najveće. 

Lijepi pozdrav:)