Ne treba toliko ni uzdizati Šoštarića niti spuštati Obrvana bez obzira na rezultate. Sa Šoštarićem se, uz nevjerojatan splet okolnosti, poklopilo ono Euro 2020., u srcu pandemije, izolacija, otkazivanja i svega drugog, što ne umanjuje sjaj bronce. Ali realnost je da je i tada reprezentacija bila negdje na razini oko desetog mjesta u Europi, a taj pad je započeo negdje sa odlaskom one jače generacije predvođeni s Tatari, Penezić, Arslanagić s V. Canjugom na klupi. Iskusni Šoštarić je preuzeo tu reprezentaciju u vrijeme kada su se neke od spomenutih igračica odlazile ili bile na samom kraju karijera, ali medijski ženski rukomet ni tada više nije baš bio praćen pa Hrvatska tada apsolutno nije imala što za izgubiti (da je kojim slučajem na tom Euru 2020. Hrvatska završila na zadnjem mjestu u grupi, gotovo nitko ne bi imao za zamjeriti). Jednostavno, baš se poklopilo kao malo koji puta dotad.
Obrvanu se pak poklopilo gotovo pa suprotna situacija. Igračice su mu otkazivale, iz kojekakvih razloga, ali on nije htio ostaviti reprezentaciju "na cjedilu". Nažalost dogodio se rezultatski debakl na zadnjem Euru. Obrvan pokazuje u ŽRK Podravci da je i dalje dobar i kvalitetan trener za određeni rang, nije to razina koja bi bila dovoljna za najviše domete u Europi, no podignuo je zaista Podravku na viši nivo tj. vratio ju je tamo gdje je pripadala tokom 00-tih. Problem je sada nekonkurentna Lokomotiva koja se praktički iz godine u godinu srozava, a tome jest uzrok vrlo loša športska politika u Zagrebu. Nema novaca i nema poticaja za neke perspektivne rukometašice da dođu u Zagreb i tamo grade karijeru. Zagreb kao grad postao je preskup za život i tu se kriju puno veći problemi.