Zašto je pojedinim novinarima toliko teško reći ili napisati kako šanse za plasman Hrvatske u četvrtfinale nisu velike, ali nisu ni zanemarive, nego neprestano ponavljaju tezu o nekakvim šansama u sferi teorije? Zašto je tim istim novinarima toliko teško reći da bi naš prolazak dalje predstavljao iznenađenje, nego neprestano koriste izraze poput „čudo“ i „senzacija“? O nekakvom čudu mogli bi govoriti kad bi Argentina trebala izgubiti od Urugvaja, a mi dobiti Dance deset razlike, to bi onda zaista bile samo teoretske šanse. Po trenutnim koeficijentima na kladionicama, šanse za prolazak Hrvatske su 26 %, što uopće nije loše. No, dobro, medijski senzacionalizam i bombastičnost već su postali dio svakodnevice, da nema više ni smisla trošiti riječi na to. Uostalom, mediji danas prave senzaciju od snijega usred zime i vrućine uslijed ljeta…
Kad kroz glavu provrtim nastupe naše reprezentacije na velikim natjecanjima, jedan scenarij uopće mi ne izgleda toliko daleko. Dakle, Katar pobijedi Argentinu, a naši igrači onda nakon svih ovih kritika i ruganja jednostavno eksplodiraju i razbiju Dance za plasman u četvrtfinale. Otkud takvo razmišljanje? Pa mi, kakvi god da smo bili na pojedinim prvenstvima, uvijek smo odigrali barem jednu odličnu utakmicu protiv jakog protivnika, a ovo nam je u Egiptu zadnja šansa za to. Sad, uostalom, više nema nikakvog pritiska, igrači su ionako već prežaljeni.
U tom nekom zamišljenom scenariju, nakon pobjede nad Danskom loše raspoloženje preko noći se pretvara u nabujali optimizam i na krilima njega u četvrtfinalu igramo dramatičnu i infarktnu utakmicu koju dobivamo u neizvjesnoj završnici. Optimizam tad prerasta u euforiju, ponovno se spominje zlato, ali u polufinalu ipak ne možemo protiv jačeg protivnika, pa se zadovoljavamo borbom za broncu koju na kraju i osvajamo. Naravno, to treće mjesto okarakterizirat ćemo „broncom zlatnog sjaja“ i cjelokupno natjecanja ocijeniti pozitivnim, jer smo nastavili kontinuitet i još jednom pokazali kako pripadamo samom svjetskom vrhu. Nakon svega toga, Savez će Červara ipak nekako uspjeti nagovoriti na ostanak, on će reći kako je ostavka dana ishitreno i u trenutku velikog razočaranja, istaknut će veliku podršku igrača, i najavit će svoj definitivni oproštaj nakon Olimpijskih igara.
Ne bi ovako nešto prvi puta vidjeli kad je hrvatska rukometna reprezentacija u pitanju, no trenutno ovo više izgleda kao mašta, nego kao realan scenarij. Osobno, meni bi najgore bilo da Argentina dobije Katar, a mi u nevažnoj utakmici razbijemo Dance, pa da se onda vade nekakvi zaključci na osnovu te utakmice, da se konstatira kako je Argentina bila samo loš dan, a kako je ovo naše pravo izdanje. Ili da, recimo. Katar dobije Argentinu, a mi u triler završnici ostanemo bez pobjede zbog neke sudačke pogreške, koja bi onda bacila u sjenu naš cjelokupni nastup na Prvenstvu. To bi onda bilo skretanje fokusa s našeg cjelokupnog nastupa u Egiptu i skrivanje iza nesreće i sudačkih grešaka.
Na kraju, spomenuo bih još samo psihološki aspekt utakmice s Danskom, naravno, pod pretpostavkom da ona uopće bude odlučivala o našem prolazu dalje. Iako su rukometaši dosadašnjim igrama zavrijedili dosta kritika, iako atmosfera u reprezentaciji sigurno nije na najvišoj razini, to se vrlo lako može okrenuti u svojevrsno olakšanje. Sad kad su dobrim dijelom otpisani i popljuvani, igrači bi mogli konačno otpustiti sve kočnice i odigrati pomalo i iz inata, što često zna izaći na dobro. S druge strane, zamislimo da smo sve dosad pomeli, ali da su se ostali rezultati poklopili tako da svejedno danas ne smijemo izgubiti od Danske, i da je ta utakmica i njima ključna. U tom slučaju, usprkos svim pobjedama i dobrom raspoloženju, na igračima bi danas bio ogroman pritisak jer bi u jednoj utakmici mogli izgubiti sve ono što su zaslužili dotad. Sve ovo samo pokazuje kako su stvari relativne i kako se mogu gledati iz različite perspektive, te kako samo jedna utakmica može situaciju promijeniti iz temelja.
