Ok,malo sam se zajebo kad sam rekao da se ne moze igrati.Moze se,ali uopce nije prijatno igrati na betonu.
Nisi onako opusten i ne mozes ne razmisljati o padu.....a u rukometu se pada i to dosta,najvise od svih sportova.
A kad udaris beton e to je pravo veselje......

ma stvar je u tome da je rukomet čvrsti fizički sport. i tu nema lagano, ko na haklu. di je svaki manji udarac po ruci faul. u nogometu se isto može opušteno, bez grubih uklizavanja i takvih faulova. dok toga u rukometu nema. ako napadač neide čvrsto, obrana će ga polomit...a i teško je skupit 14 igrača, ili barem 12 za 5 na 5...2na2 3na3 u rukometu nema smisla..košarku možeš haklati na 1 koš. nogomet možeš složit male golove i smanjit teren, dok rukomet treba trčati gore dole po cijelom terenu...ima tu dosta razloga zašto se rukomet ne može igrat bilo gdje i bilo kad...
i može se igrati na betonu. samo treba znati...do 14-15 god nisam znao za dvoranu. treniralo se svaki dan na asfaltu. a igralo po zimi, suncu, kiši pa čak jednom i snijegu. i treba znati pasti na asfaltu. znam igrače koji su radili kolut po asfaltu bez problema...

http://www.hrsport.net/kolumne/452423/packe/svijet-gdje-je-josip-valcic-bolji-od-ivana-balica/

Objekitvan kolumna ima jedan lijepi dio

"Neka digne ruku onaj tko bi u zadnjih 10 minuta važne utakmice radije vidio na terenu Josipa Valčića nego Ivana Balića, taman da Balić skače na jednoj nozi... jedna ruka.. još netko? Baš nitko? Slavko, slobodno spustite ruku."

Ja bi samo slavko zamijenio sa zoran

Opaska na autoricu teksta, nebitno za rukomet, nemojte zamjeriti. Vjerojatno ne tebi gorgo.

Dojma sam da patroniziraš cijelim tekstom svojim znanjem o glazbi i Mozartu, a ne znaš da se film ne zove Mozart  već Amadeus. :/

evo jedan moj tekst u nastanku...




Mala crtica o odlasku jednog genijalca


Kad je otišao Dražane Petrović svi smo plakali. Otišao je vjerovatno najbolji europski košarkaš svih vremena u najboljim godinama, samo zato jer je napravio dvije greške u koracima. Odluka o načinu prevoza posljednjeg dana donio je srcem, a ne raciom, uz previše povjerenja u vozačke sposobnosti jedne žene. Ove sedmice otišao je najbolji rukometaš kojeg smo ikad gledali, ali niko nije plakao. Odlazak nije bio tragičan, ali gledajući koliki je to sportski gubitak tuga bi trebala biti jednaka.

Ivano Balić nije se našao na širem spisku reprezentacije Hrvatske za naredno Svjetsko prvenstvo u Španiji. Njegova mušičava genijalnost postala je preteška izborniku Goluži i rukovodstvu saveza, te se trideset i tri godine stari genijalac našao van spiska. Za rukometni sport ovo je jednako kad da je na nekom autoputu auto sa Balićem kao suvozačem ostalo samo krhotina u sudaru sa većom preprekom. Balić je bez reprezentacije igrački kastriran, osuđen da nema pristupa u ekipu kojoj je bio mnogo više od najboljeg igrača, kojoj je dao deset najgenijalnijih mogućih godina. Balić bez reprezentacije više nije Balić, onaj kojeg znamo i onaj koji je sa trideset godina od najvećeg žirija proglašen najboljim svih vremena.

Razlog zašto vodstvo jedne od najboljih svjetskih reprezentacija nema strpljenja za najboljeg svog igrača svih vremena, za svoj zaštitni znak, vlastitu hodajuću relikviju koja još uvijek može igrati na najvišem nivou, vjerovatno je jednak razlogu zašto smo mi ipak zaostali Balkanci, a ne neki razumni Njemci ili Skandinavci. Pretrpana odličnim i vrlo dobrim igračima reprezentacija Hrvatske odrekla se jedinog svog genija s toliko drskosti i bahatosti kao da se radi o nekom fizioterapeutu ili oružaru. Nije nam se javljao na telefon, bio je jedini komentar smušenog Goluže i hiper pragmatičnog Gobca.

Ivano Balić nikad nije imao najjači udarac, najveći odraz, nikad nije bio najbrži, ali uz sve to rukometni sport nikad nije imao igrača koji je svojom pojavom toliko promjenio način na koji drugi doživljavaju ovaj prelijepi sport. Balićeva pojava srušila je mnoge ranije postavljene standarde, te uspostavila nove kriterije. Prije Ivana lopta se u rukometu uvijek primala u kretanju, nikad u mjestu. Balić je to, kao i mnogo toga drugoga okrenuo na glavu. U rukomet je preko noći ugradio nešto od košarkaške imaginacije i kretanja, ponešto od logike i inteligenicije quarterbackova iz američkog fudbala, a sve začinio mediteranskim temperamentom.

Nikola Karabatić, njegov najveći protivnik i igrač od kog je često gubio bio je savršen rukometaš, u mnogim pojedinačnim stavkama jači od Balića, ali ukupno gledajući daleko ispod splitskog genijalca koji je rukomet prenio u dugu, veću dimenziju. Do pojave Balića rukomet je u mnogome bio teškaški sport u kojem su vladale švedske i ruske fizikalije. Danas je to jedna druga, ljepša igra.

ivano balic je legenda koja se radja jednom u sto godina, negdje u nekom delu svjeta..on je rukometni genijalac, najbolji rukometas svih vremena, mozda mu je jedina konkurencija samo ljubomir vranes kad je u pitanju mozak na parketu i niko drugi..zao mi je sto je goluza sjebao ne samo vas hrvate, nego i nas ostale koji necemo moci da vidimo balica na sp u spanjolsku, goluza je obicna p...a, i nije mu trebalo da leci frustracije nepozivanjem balica, pozdrav iz makeodnije svim iskrenim ljubitelja rukometa