tko ce zamijeniti gospodina Balica i ostale u buducnost ?

Rukometaši umorni i sretni

Ponoć je već odavno prošla, a rukometna je ekspedicija čekala
“noćni let za Hrvatsku” na aerodromu u Oslu. Umor je slomio naše srebrne rukometaše. Za jednim od stolova sjedili su Ivano Balić i kapetan Pero Metličić ispijajući zasluženu pivicu. Srebrne su medalje “skrili” ispod majica, umor i rane zadobivene u bespoštednoj borbi na terenu na kraju su ih ipak shrvali. Kapetan, s masnicom pod okom, velikim flasterom na čelu i natučenim nosom, nije gubio smisao za humor.
- E ovu mi je kvrgu “poklonio” Dominiković, sjeo mi je laktom na čelo - pojasnio je Pero i pogledao Ivana Balića. A njemu su flasterom “pokrpali” arkadu, no umor na licu nitko nije mogao zakrpati.
- Sve me boli. Tražit ću olimpijsku invalidsku mrovinu, ako bolje razmislim, nakon svih dosadašnjih natjecanja imam pravo na nekih 25 posto invaliditeta - u šali će Ivano, a Metličić se složio:
- Za par će mi godina trebati štap da bi mogao hodati. No s vremenom sam otupio na sve te udarce i batine, kao da se bavim boksom a ne rukometom. I još nikad ne dobijem nikakvu nagradu. Samo batine.
- Dobit ćeš, kad uvedu onu za najpretučenijg igrača - dobacio je Ivano, a kapetan mu je odgovorio:
- E, pa onda ću je morati lijepo podijeliti s tobom.
Let do Zagreba većina je prespavala, a na Plesu ih je u pet(S. Strukić)Iscrpljeni i pretučeni, ali sa srebrom u džepu...ujutro dočekalo tristotinjak najvjernijih navijača te gradonačelnik Milan Bandić. Umorni i iscrpljeni od dugog puta rukometaši nisu bili raspoloženi za feštu, ubrzo su se razišli prema svojim domovima, neki su poput Metličića odmah lovili jutarnji avion za Split.
- Dan i pol za odmor i onda moram nazad u Španjolsku. Što ćeš, posao čeka, ovo je bio veliki gušt. Jedva čekam da se opet okupimo za olimpijske kvalifikacije u svibnju u Zadru. To će biti prava stvar - zaključio je kapetan prije leta za Split.

ja mislim da velika vecina ljudi ne uvidja koliko je bitna ova generacija. jesu skupili medalja, ali najbitnije je sto rukomet vise nije neki tamo bezvezni sport, nego nesto u cemu smo redovito u samom vrhu. promislite koliko je djece poslo rukomet trenirat nakon onog prvog zlata. od toliko djece izronit ce sigurno nekoliko njih(talenta nam nije nikad falilo) koji ce moc nosit igru narednih godina, i koji ce ako bude srece isto osvajat medalje... oni ce navest neku novu djecu na treniranje i tako to ide u krug.
ali najbitnija je ova generacija koja nas je digla na tu visoku razinu...

Legende, i nakon svih batina i sudackih nepravdi, oni jedva cekaju ponovno okupljanje i vec obecavaju spektakl za ljeto (da ne spominjem sad sijecanj iduce godine)

Za razliku od nekih, koji nakon placa i suza zbog sudackih nepravdi, odbijaju igrati za nacionalnu selekciju.

Ni trunke dispeta u njima, ne mozes vjerovati da je ono splitsko-izraelsko cedo operirano od dispeta.

A kad je rukomet bio bezvezni sport?

A kad je rukomet bio tamo neki bezvezni sport?
Pa imali smo i prije dobrih rezultata, i Portugal i Island i Atlantu. I evropska finala Zagreba.
Samo smo poslije Atlante upali u rupu zbog odlaska jedne generacije, a nije bilo kvalitenih nasljednika do 2003.

E da, ovo mislim napisati već od jučer, ali uvijek zaboravim... Čestitke i Voriju na izbor u prvu postavu prvenstva.

I javno obećajem da više nikad neću komentirati njegovu igru ili igru pivota uopće, jer je očito da blage veze o tom nemam.

znao sam da ce sad netko doslovno shvatit. naravno da se igrao rukomet i prije. i da nije bio bezvezni sport. ali je totalno bila pala zanimacija za njega jedno vrijeme... sto je normalno kad imas slabu reprezentaciju, a taj sport nije nogomet ili kosarka. mada ni kosarka ne dozivljava bajne trenutke...

a od atlante do 2003 nije bas mala rupa... nadam se da ce ova generacija povuc za sobom sljedecu koja ce opet dugo trajat... kojima ce opet iznad svih biti Hrvatska. valjda je jasnije sto sam htio rec...