Jbg, ne ide mi baš citiranje...

Da kažem sad nešto malo i o utakmici.
Ponovo puna dvorana, a navijanje je bilo još i bolje nego protiv KTC-a. Ludilo koje je nastalo kada je Bobić 5 sekundi do kraja zakucao u rašlje za pobjedu nešto je što se u Ivaniću još nije dogodilo na rukometnim utakmicama i slika koju ću pamtiti cijeli život.
Od početka smo vodili, najviše 7:4, a solo dionica Kolaka koji gostima daje 5 lopti zaredom dovodi do toga da na poluvrijeme ipak odlazimo sa zaostatkom.
U zadnjoj minuti prvog dijela Lukačec koji je jučer ponovo bio nezadrživ u jednom padu iskreće zglob te se vraća u igru tek u zadnjih 10 minuta. To smo svi mislili da će biti nenadoknadiv hendikep, ali tada se ukazao stari majstor Bobić, koji drugo poluvrijeme igra skoro pa simultanku s Porečanima i cijelo nas vrijeme drži u laganom vodstvu.
Napad za pobjedu igrali smo skoro cijelu minutu, a imali smo i igrača više. 20-ak sekundi do kraja ostajemo i s dva igrača više nakon jednog UFC naleta na Lukačeca, a 5 sekundi do kraja Bobić se diže i s nekih osam metara zabija za delirij u dvorani.
Poslije tekme svi u šoku, naši dečki jer nisu ni sami mislili da možemo izbacit jednu od najboljih ekipa u Hrvatskoj, Poreč koji isto nije vjerovao šta ih je snašlo u tamo nekom Ivaniću, publika, suci... Naš trener je vrtio glavom u nevjerici još pol sata poslije tekme.
Sad kad smo već među 8 razmišlja se pomalo i o Final 4, mislim da doma imamo šanse protiv svih osim Zagreba, Nexea i Varaždina, a ne bi volio baš ni Metković jer bi htio da igramo u našoj dvorani i da opet bude spektakl u najvećoj utakmici u povijesti kluba. No to su već slatke brige.
Pozdrav iz Ivanića!
