Koliko god netocnosti bilo u post-u jedna od temeljnih postavki je tocna... Kod nas je logistika koja podrzava sport - blago receno - katastrofa... I to će potvrdit vjerojatno 90% profesionalnih sportaša iz Hrvatske...

I čak bi bilo lijepo da smo došli do nekog raskrižja - značilo bi da se predstavlja neki izbor... Ne, mi smo na istoj onoj cesti - prcaju buduće dvorane za rukometno SP  zabog jeftinih političkih bodova (dobar osvrt na Sportnetu), stadioni u raspadu - pa ajmo im iščupat i te jadne sjedalice koje imaju, doživotni? predsjednik u košarkaškom savezu - bez ikakvih rezultata, odbojkašima oduzmu trenera, pa ga vrate, pa ga otjeraju, pa ga vrate, Čačić nam skoro pa vlastoručno shebe Davis Cup publiku, a bome i dobrim dijelom i susret, nakon prošlog vaterpolskog Final Foura - Talijani su s pravom u čuđenju pisali kako je jedan Jug trijumfirao kad nema ni trećinu budžeta od ijedne od preostala tri sudionika događaja... 

Kod nas je još uvijek sve na - tu se rađaju super-talenti pa nek oni to sami iznesu - ako im prođe slikat ćemo se s njima, ako ne mogu oni su krivi - a mi nesposobni smo se uvalili u fotelju...

Baš mi je bilo drago kad je ono Jana odhebala doček zbog onih krvopija koji je koriste za svoj pijedistal jeftinih bodova kod javnosti.

Političari bi naš puk očaravali sa Igrama - ali ne bi obezbijedili Kruha onima koji se bore u Igrama... Ne bi njima, a kamoli da će puku...

Zato su u ovim vremenima surove prvotne akumulacije kapitala u Hrvata (doduše, sad već u posljednjoj katastrofičnoj fazi) - Hrvatski Sportaši dokaz kako ljudski faktor još uvijek može postizati čuda usprkos svim zamislivim preprekama... To je ono što u njima prepoznajemo, da se još uvijek nekako može protiv svog ovog ludila, krađe i kurvaške politike noža u leđa  izborit vlastitim rukama - ma rukama i nogama - do nekog uzvišenog postolja. Zato toliko i volimo te naše rukometaše i zbog toga nas i više boli njihov poraz.

Zarobljeni smo u takvom vremenu - da je ona utakmica sa Španjolskom priskrbila našim rukometašima i nama koji ih bordimo - nešto što očito nijedna medalja sa ovog prvenstva ne može kupiti ni nadomjestiti. Svesrdanom zaslugaom Njemačkom Saveza i poltronskog IHF-a.
A ako je to bilo jedno raskrižje vjerujem da su oni krenuli plemenitijim putem - onim putem kojim nažalost velika većina struktura, državnih, sportskih oko nas ne odabire - jer da je suprotno  ne bi nam opći sistem vrijednosti bio ovako  oštećen.

Oni su i u porazu oličenje SPORTA kakav bi trebao biti i ne možemo biti ponosniji od toga.

I kad nas ogole do kostiju, kad nam uzmu sve - još uvijek ostaje ona jedna, najvrijednija stvar koju nam nitko ne moze oduzeti - nju možemo samo mi sami prodati ili zadržati. Naši su rukometaši zadržali svoj integritet - i to je ona (naj)dublja pobjeda na ovom prvenstvu.

Pravo raskrižje - ono presudno je uvijek u čovjeku - jer bi i siromašna, mala zemlja kao što je Hrvatska svejedno snašla novca i vrhunski organizirala svoj sport kad bi svi dužnosnici časno radili svoj posao bez muljanja i kalkuliranja - kada bi položaje držali sposobni, a ne podobni - to je jedino pravo raskrižje na kojem su naše strukture totalno krivo skrenule.

I to treba stalno i često ponavljati.

Oprostite na dužini post-a i na diskutabilnom  off-topicčarenju.

Pozdravi!