Alo ekipa Sportneta,

najprije da Vam čestitam, stranica Vam je zbilja super, aktualni ste, a u Vašim kolumnama prilično dobro analizirate opće stanje hrvatskog sporta, vezano uz nastupe hrvatskih predstavnika odnosno reprezentacija na raznim sportskim događajima. Moram priznat da mi se ta rubrika posebno sviđa. I tako sam nedavno pročitao Vaše komentare o Ivanu Baliću nakon europske smotre u Švicarskoj, gjde je (absolutno opravdano) izabran za najboljeg igrača turnira: «Samo je jedan rukometni Bog».

Već izvrsno vrijeme pratim rukomet, pogotovo nakon osvajanja svijetskog prvenstva 2003. u Portugalu. I kroz razne utakmice, koje sam pratio zadnjih godina, došao sam do zaključka da se stil suvremenog rukometa u negativnom smislu promijenio: Rukomet je ipak igra, ali upravo taj aspekt igre se nažalost sve više gubi u tami! U mojim očima se receptura modernog (i uspješnog!) rukometa svodi na manje više jednu jednostavnu izreku: «Neš´ milom, oš´silom». Prema tome bi idealna postava za budućnost izgledala nekako ovako: Za obranu ćemo izabrat strahovito sirove odnosno snažne divove, koji ne štede ni sebe ni protivnika i neće dopustit nikakav prolaz, pa makar na račun prekršaja odnosno zdravlja protivnika. Napomena: Na taj (fizički, ne igrački) način su nas dobili Slovenci u polufinalu EP-a 2004. Kao pivota ćemo postavit pokretljivog stokilaša, koji će kao plug razorat protivničku obranu i stvarat sebi prostor. A na poziciji vanjskih pucača će zaigrat također dvometraši, koji će zahvaljujući svojom snagom znat preskočit obranu te silovito i bezkompromisno parat i punit mreže. Vratari i krila su iznimke, oni će uvijek morat imat neki urođen instinkt da bi osjetili i pročitali situaciju, ovi prvi za spriječavanje, ovi drugi za postizanje golova.

Što više se divim Ivanu kako iz utakmice u utakmicu uspjeva razvit svoju «nježnu» igru unatoč oštrog rukometa, koji je danas tako popularan. Skidam mu kapu, Ivano je stvarno genije i virtuoz na parketu, o tome nema nikakve rasprave. U njemu napokon vidim rukometaša, koji se uglavnom posvećuje igri, a ne isključivo borbi. Ne pamtim kada je zadnji put zbog prekršaja kažnjen sa dvije minute, nasuprot, on je taj, koji redovito «dobiva batine»! On blista svojom elegancijom i inspiracijom, koje plode u dosad neviđenim «no look» asistencijama, za koje niti jedna obrana svijeta nema i nemože naći riješenja. Tehnički je nadprosječno nadaren i svojim driblinzima i prodorima nemože sakrit svoju košarkašku prošlost kao playmaker, lopta ga jednostavno sluša, i pravi je gušt gledat ga kako «mota» protivničke igrače! Šta da još dodam, sve je rečeno! Drago mi je da Hrvatska ima tako iznimnog sportaša, on je naš «Dražen rukometa», i mislim da nije slučaj da nosi broj 4 na leđima.

Ali koliko ga god obožavali i cijenili, smatram da moramo bit oprezni sa našim ovacijama. Smetaju me naprimjer izjave u stilu «Kad igra Balić, onda igra i hrvatska reprezentacija», komentar našeg Bože Sušeca u utakmici za treće mjesto protiv Danaca. Istina, Ivano je ključni igrač, srce i mozak naše reprezentacije, da nije njega, Hrvatska možda nebi imala te uspjehe, u kojima još uvijek uživamo. Ali ne zaboravimo: Kroz zadnje godine smo gledali bezbroj tvrdih, teških i tijesnih utakmica, koje su nakon pravih trilera većinom završili u našu korist. Sjetimo se samo slatkih pobjeda u finalima Portugala odnosno Atene, Nijemci su oba puta ostali poraženi, a naši su uzeli zlato. Tada (kao i proteklih dana u Švicarskoj) nismo slavili pobjede Ivana Balića, ne, nego pobjede hrvatske rukometne reprezentacije, koja se sastoji od još nekoliko igrača svijetske klase! I svatko od njih je dao svoj doprijenos, svatko od njih je prema svojim mogućnostima ginio za te uspjehe! Tako su poput Balića i drugi zaradili naš pljesak, među ostalima su to Šola, Lacković, Metličić i Džomba. Nastupi Lackovića i Pere su dugo bili upitni, igrali su sa stisnutim zubima, Šola je (dobro) branio pod inekcijama, a Mirza je ulazio koliko je mogao, pa makar samo za izvođenje sedmeraca. Cijeli turnir smo manje više odigrali bez krilnih napadača, ali opet smo ušli u poluzavršnicu! Kao što sam već napomenio, Ivano je genije i ima iznimni status, ali i on je «samo» zubčanik u jednom sistemu. Taj sistem teško funkcionira bez njega, ali i on nemože funkcionirat bez ostalih: Svi za jednog, jedan za sve!

Moja poruka za kraj: Slavimo i ponosimo se ovoj rukometnoj generaciji, koja je opet dokazala da je prava ekipa, u kojoj svi dišu kao jedan, u kojoj svi igraju za Hrvatsku, a ne za sebe… Bože dragi, daj samo zdravlja, i uvjeren sam da ćemo još po koji imati zadovoljstvo čut hrvatsku himnu, dok je Balić i društvo slušaju sa zlatom oko vrata!

ja&IvanoBalić je napisao/la:

 i nadam se da ćemo se jednog dana nas dvoje susresti...

da, on samo tebe ceka....

ovo sad je poezija prema onome kako se prije igralo.

evo i lino je u komentaru finala kenjao o prelijepoj igri koja sve vise i vise napreduje.

afrodita je napisao/la:

  e  judi skuľajte

moliin vas da mi kaľete ąta je on zavrąija oliti u kojoj se srednjoj ąkoli zajubija u Ivanu e?! 
uglavnon ąta je zavrąija

I JO© JEDNOM IMA LI NEKO SLIKU IVANE BALIĆ




BALIĆ JE NAJBOLJI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

kupi si gloriu

imaš ih na naslovnici