Kako god pogledamo, za sada je ova sezona Zagreba i nekako pozitivno iznenađenje. Biti na vrhu SEHE i možda osigurati top 16 već sredinom Studenog (pobjeda u Celju) je zaista sjajan rezultat.

Glavni dio momčadi u rukometu oduvijek je linija golman-srednji vanjski-pivot. Ako imaš vratara, imaš psihološku stabilnost i kontre/polukontre za lagane pogodke i izrazito manju potrošnju energije tokom utakmice. Ako imaš playmakerja, taktički zadatki i posljedično višak na jednoj strani su puno lakše ostvarivi a i sama igra ima smisao i ne gubijo se lopte nerazonskim šutevima. Pivot na drugoj strani nije toliko "vidan" u samoj igri, ali ima krucijalnu ulogu razbijanja obrane u manje segmente (recimo 2:2) koji su lakši za razbijati, a pored toga je glavna rola i kod višaka na jednu stranu napada, jer veže/blokira obrambenog igrača i tako omogući igro 4:3,3:2 ili 2:1 na nekom delu igrališta.

Na golu Zagreba je Kastelic, koji je zaista veliki potencial, ali i najmlađi "prvi" golman momčadi u CL i zato sklon oscilacijama. Sigurno će za koju sezonu biti vrhunski vratar, ali za sada nije da redno"spušta roletu" u Ligi Prvaka i ima prosjek od 14 obrana po utakmici. 

Srednji vanjski je Qerimi, koji ima određeni kvalitet (izuzetno brzu tranziciju iz defenzivnog segmenta u napad), ali kad pogledamo srednje vanjske drugih momčadi u grupi, nije to ni slična kvaliteta onih boljih.

Pivoti su različiti, svak od njih ima određeni kvalitet (pogotovo što igraju važne role u obrani) ali i za njih valja identično kao za srednje. Ne znam znašto Burić dobiva malo prilike, ali kako god pogledamo, broj golova s crte zaista rijetko prođe 5 pogodaka na utakmicu.

Ako pogledamo primjerice jedan Skjern, koji ima (s utakmicom manje naravno) sada jednak broj bodova kao Zagreb, vidimo da imaju na glavnoj liniji: Nielsena-Mogesena-Myrhola, što je itekako drukčije nego Kastelic-Qerimi-Kontrec. 

Ono što fascinira u ovom "novom" Zagrebu je psihološka stabilnost ove mlade momčadi, što je glavni preduvjet u potragi za rezultatom. Naravno, da je na domaćim utakmica ovaj važan segment puno lakše postići (potpora publike-više samopouzdanja), ali na gostujoćim utakmica je kod mladih i neiskusnih igrača to puno teže . Međutim, Zagreb je praktički svaku utakmicu vani bio do kraja u igri za pobjedu. U Flensburgu su senzacionalno pobjedili ekipu, koja dominira Bundesligu, a onda bili do kraja potpuno u igri i u Skjernu (bod) i u Nantesu a to su 3 između top 8 najboljih momčadi CL u sezoni 17/18. Jedino u Zaporožju su odigrali loše, tamo su domaćini bili puno bolja momčad u svemu.

Što najviše veseli je činjenica, da ima tu puno igrača, koji će, uz pravi i kvalitetan razvoj (za sada su to još samo talenti, ne treba ih dizat previše) biti potencial i za reprezentaciju. Suvremeni rukomet (nažalost?) ide više u smjer fizike/motoričkih sposobnosti i manje u smijer tehnike/kreacije, tako da je važno imati momčad, koja nije fizčki potpuno inferiorna protivniku, jer u suprotno primjeru možeš imati i cijelu vanjsku liniju "znalaca" ali jednostavno nemožeš složit obranu, a obrana je oduvijek ključ od uspijeha.

Mandić i Vekić su strašan potencijal,ali i vrlo mladi, što znaći, da će imati vrijemena za ispraviti nedostatke. Mandić je fizićki strašan igrač koji može igrati 60 minuta u oboje strane, sa iskustvom će ispraviti taktične pogreške (zatvaranja prostora u igri 2:2), a sa individualnim radom poboljšati šut i dobiti veći repertoar. Kako god, već sada je vrlo kvalitetan igrač sa ogromnim prostorom za napredak.

Vekić me isto potpuno iznenadio, jer ima sve karakteristike TOP modernog obrambenog igrača. I fiziku i agresivnost i kretanje i čitanje igre. Osim toga ima i jednu kvalitetu koju imaju samo najbolji: Nema previše "respekta" i prema najvećim imenima u rukometu a svoju rolu interpretira kao najvažniju. Vidi se to po tome, s kojim žarom igra a posebno kako se veseli uspješnim "manjim" segmentima u obrani, kao što je blok šuta/ukradena lopta ili čak samo kvalitetan prekršaj s kojim je prekinut protok lopte suprotnika. Potpuno identičan stil koji je imao Lemke na Euru 2016, kad je Njemačka senzacionalno postala prvak Europe. Brojni igrači reprezentacije su kasnije kazali, da je Lemke bio možda (uz Wolffa) i ključni igrač one ekipe. Jer ljudski je "biti sretan" kad postigneš gol ili asistenciju,ali biti jednako stretan kad napraviš nešto korisno u obrani, e to je puno teže, ali za momčadski duh to znači zaista puno i zato guštiram gledati ovogodišnji Zagreb, unotoč tome, da je možda sama osnovna/individualna kvaliteta manja nego je bila proteklih godina. Ali ZG igra momčadski, sa samopouzdanjem i jasnom vizijom igre, bila ona "moderna" ili ne.

Ima tu naravno nedostatka, od možda ne najviše brze igre (ali meni osobno je rukomet i vještina igranja loptom, ne samo brzo trčanje u intervalima), u določenim segmentima je možda i previše forsiranja igre 7:6 i "dosadnog" kruženja lopte sa minimalnim zaletom, ali ja želim gledati pozitivno, i na kraju krajeva jedino što zaista znaći je konačni rezultat i razvoj igrača a tu je za sada puno dobrega.

Nadam se, da će se ovakav trend nastaviti,da ćemo gledati Zagreb u top 16, kao da će ovi mladi igraći biti brzo spremni uskoćiti i u A reprezentaciju.

PS: Izvinite moj ne baš sjajan Hrvatski, ali još uvijek učim jezik tako da nisam još na nivou hehe

Lijep pozdrav svima.

Claudio

@krokodilkaca Accambray je možda imao šut 1/6 ali dok je igrao obranu, nitko kroz sredinu nije prošao. Također, često je u napadu znao navući dva igrača na sebe ili proigrati pivota. Evidentno je da se u napadu još traži, ali kada se sve sagleda, riječ je o pojačanju za Celje.