Još se sjećamo afere koju su braća Karabatić imala zbog upletenosti u klađenje. Jedva su se izvukli od zatvorske kazne, iako krimen možda i nije bio tako velik. Reputacija Nikoli Karabatiću kao dugogodišnjem ponajboljem svjetskom rukometašu samim je time ozbiljno narušena, a taj je skandal naštetio i Montpellieru kao klubu u kojem je Nikola izgradio karijeru. Općenito smatram da su kazne za namještanje utakmica i rezultata u športu često neprimjereno drastične i rigorozne. Kao da se iz jedne krajnosti, „zahvaljujući“ onima koji su smatrali da su kazne „preblage“ i svom tom narativu, otišlo u sasvim suprotnu krajnost gdje igrači i klubovi moraju svakog trenutka strepiti da ih se ne bi optužilo za kakvo namještanje utakmice i da snose za teške posljedice koje te optužbe nose sa sobom.
Bi li trebalo drastično kažnjavati za sumnju u klađenje ili namještanje?! Po meni kazne bi trebale biti primjerenije (tj. blaže, ali dosljednije), ionako se veliki „lobisti“ za sebe „pobrinu“, pa češće bude uhvaćena neka malo manja „riba u tom hranidbenom lancu“. Novčane kazne svakako da, možda i neke zabrane, ali ne one „brutalne“ kako se često danas donose samo da bi se na nekome „pokazali mišići“. Namještanje se kao takvo ne može u potpunosti iskorijeniti niti bi to trebao biti cilj ili svrha postojanja krovnih organizacija. No da bi trebalo češće „prijestupnike“ provjeravati i opominjati – svakako da. U nekim športovima zaista je teško procijeniti je li utakmica namještena ili ne; kladionice mogu poslužiti samo kao neki indikator, ali samo ukoliko se doista u realnom vremenu poklope svi elementi koji bi upućivali na podudarnost primjerice kretanja rezultata u utakmici i koeficijenata na kladionici. Pa zanimljivost rukometa jest u tome što je danas konkurencija veoma ujednačena, naročito Liga Prvaka, jedino što jest ipak u podjeli financijskog kolača kao šport pomalo nezasluženo nedovoljno zastupljen.
Vjerujem da Šveđani (općenito Skandinavci) zahvaljujući svom pristupu i glede uočavanja i rješavanja problema, mogu sami bolje detektirati ukoliko je neka utakmica namještena. Ali i poštenije se odnositi prema (potencijalnim ili neotkrivenim) prijestupnicima na način da će sumnjivca pažljivo proučiti i nastojati na neki način razumjeti – neće ga odmah histerično razapeti kao velika većina „Zapadnog“ svijeta (naročito Nijemci). Također, ako itko razumije rukomet u dušu, onda su to Šveđani (općenito Skandinavci); doduše njihov lobi jest jak i nisu ni oni bez „putra na glavi“, ali nekako ih vidim kao puno staloženije, poštenije i razboritije u odnosu na mnoge druge.
Ali ovo pripada nekoj drugoj tematici…
