Čak nije to loše, iako je SEHA kao takva izgubila inicijalni smisao. Općenito, rukomet nema toliko prenatrpan i neujednačen raspored kao košarka, pa desetak utakmica više godišnje recimo SEHA lige u 'sadašnjem' izdanju dobro dođu klubovima u geografski širem regionalnom području. Mislim da je u rukometnom svijetu daleko lakše prilagoditi lige i interese klubova (i ostalih uključenih) nego li u košarci koja je na neki način postala taocem 'zacementiranog' odnosa ULEB-FIBA, a još k tome, gledajući naše i susjedno podneblje, imamo nesretno postavljenu ABA ligu koja samo dodatno doprinosi apsurdnosti cijele te situacije.

Klubovi poput Zagreba, Nexea, Vardara i drugih mogu funkcionirati čak i na tri fronta (domaća prvenstva, europski kupovi, SEHA), ukoliko bude SEHA nadalje dobro osmišljena, kao spona između jakog klupskog rukometa Europe i baze koju daju domaće lige. Ne bi bilo dobro da isključivo SEHA bude ulaznica za europska natjecanja te da klubovi ovih regija svoje interese podrede  gotovo samo njoj, kao što recimo u košarci godinama rade  mnogi (Cedevita, Zadar, Cibona, ili Igokea, Mega, Mornar…). Naravno, mnogi SEHA ligu doživljavaju i neozbiljnom, iz više razloga; no niti tu ne treba biti previše kritičan. Čak je bolje da je tako, nego da klubovima postane, iz samo njima nekih znanih razloga, „sve na svijetu“ – pri čemu ona počinje služiti tek kao pokriće za mnoge mutne poslove. Cilj mora biti jasan; prvenstveno razvoj perspektivnih mlađih igrača; onih koji su po kvaliteti iznad svojih matičnih liga, ali koji su potencijal da klubove u kojima nastupaju drže konkurentnima ponajboljim europskim klubovima. U svakom slučaju upravo ta fleksibilnost SEHA lige može još uvijek poslužiti kao prednost pri razradi koncepta koji bi odgovarao kako klubovima, igračima, savezima, tako i gledateljima, sponzorima.