Njegovana bakica u skupocjenoj bundi ušla je u ured predsjednika jedne poznate banke i onako iz prve ruke i sigurna u ono što govori ponudila mu okladu: sto tisuća eura da ima kockasta jaja. Predsjednik je, naravno, pomislio da je žena luda, ali je ipak prihvatio okladu jer sto tisuća je sto tisuća.
Da – rekla je bakica – ali pošto se radi o sto tisuća razumjet ćete da se u to želim uvjeriti u prisutnosti svog odvjetnika. Prilično siguran u jajolikost svojih testisa, predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika tražila da skine hlače, kako bi se osobno uvjerila u oblik oklade. Bankar je zaključao ured i skinuo hlače, a starija gospođa je spremno uzela njegove prilično jajolike testise u ruke, na što je predsjednik pomislio kako nikad lakše nije zaradio sto tisuća eura, dok bakinom odvjetniku cijela ta situacija nije bila malo smiješna. Čovjek je problijedio i zaljuljao se. A što je njemu? – pitao je bankar navlačeći hlače. Ah, to – odmahnula je gospođa predajući mu ček na sto tisuća eura – kladila sam se s njim u milijun eura da ću predsjednika banke držati za jaja.
E, ta mi je anegdota pala na pamet dok sam s nevjericom slušao o reakcijama iz rukometnog kluba nakon mog prošlotjedno članka „O temora, o mores“. Zapravo, nisam mogao vjerovati da jedan novinar može držati za jaja proslavljeni rukometni klub i iznenadilo me saznaje koliko sam s tim člankom bio u pravu kad sam, kaže trener, uzdrmao klupske temelje i da je sve to izazvao toliku buru i krizni sastanak, a trener Vidaković je, tako barem kaže, imao pune ruke posla kako bi momčad vratio u takmičarsku rutinu i smirio ih nakon što su se, kaže on, tresli od muke. Njihove reakcije, koje su nalikovale na nasilno regrutiranje mladih vojnika i stavljanje kluba u opću pripravnost nalik na nekadašnju akciju Ništa nas ne smije iznenaditi, dovoljno govore o njihovoj neprofesionalnosti i nesigurnosti u ono što rade. Naime, veliki dečki samo bi odmahnuli rukom i nasmijali se, dobacili koju provokativnu u prolazu, pokušali posramiti autora i ne bi reagirali na napise u lokalnom tjedniku jer ipak su oni treći u Premjer ligi i ne bi se željeli spuštati ispod letvice. To bi napravili pravi rukometaši, sportaši sigurni u sebe i čvrsti trener koji je napokon dogurao klub do vrha tablice i na prag europskog natjecanja. No ovako, reakcija kluba koji po sezoni potroši oko tri milijuna kuna kako bi umjetno i s šest vanjskih igrača održavao tradiciju rukometa i koji još dugo vremena, ukoliko se nastavi ovakvom praksom, neće imati baznu domaću momčad, sama po sebi govori koliko su i u rukometnom klubu svjesni trenutne situacije. Cilj je bio upozoriti kako nismo u mogućnosti da vječno ovisimo u vanjskim igračima i kako bi morali, čak i po cijenu rezultata, pokušati iznjedriti vlastite rukometaše koji će to postati samo ako im se da dovoljno prostora. U protivnom nikad ništa od njih neće biti i takvom praksom nikada nećemo imati domaće stožerne igrače.
Bjelovar je mali grad i svi njegovi sportovi moraju se naslanjati da domaći kadar igrača. Jasno, ukoliko se želi potvrditi kvaliteta klub se mora pojačati s nekoliko vanjskih igrača, pogotovo ako se radi o klubu u saveznom rangu natjecanje. U protivnom sport u manjem gradu nema smisla i gubi interes. Zagreb je metropola i njegov sport mora težiti prema Europi. Njihov sport, isto kao i Splitski, je od državnog interesa i za njih ne važi igračka pripadnost. Tamo se ne pita da li je netko iz Osijeka, Rijeke, Brazila, Argentine, bitni su samo rezultati. Međutim, proračun grada Bjelovara je 130 milijuna kuna i izgleda kako mu nije problem izdvojiti dva milijuna za rukomet u Premijer ligi. Isto tako mogu razmišljati i u Osijeku čiji je proračun 400 milijuna kuna. Kakav je onda njima problem kupiti deset kvalitetnih rukometaša i boriti se s Zagrebom za vrh tablice'? To bi mogli napraviti i u Požegi koja ima proračun od 70 milijuna. Možda ne u rukometu, ali sigurno bi mogli kupiti pet vaterpolista i s Jugom i Mladosti plivati ka naslovu državnih prvaka. Pa i Koprivnica bi s proračunom od 160 milijuna kuna mogla kupiti Jakova Faka i svima fakat bližnje u bijatlonu. Nema tog grada u Hrvatskoj koji si uz normalni proračun ne može kupiti igračku, sladoled, zanimaciju i hvaliti se sportskim uspjesima, ali koliko to ima smisla? No, svi su se ti gradovi vratili domaćim igračima jer su na vrijeme shvatili bit sporta u manjem gradu. Da, svi, osim Zagreba CO kojemu je jedini interes Europa, Nexeu koji isključivo živi na jaslama jake tvrtke i Bjelovara koji isključivo živi na gradskom proračunu.
Možda bi mi u Bjelovaru mogli kupiti pet Ukrajinki i s njima u odbojci harati po Europi? Ako ne bi harali po Europi, barem bi nam u Bjelovaru bilo veselo i zanimljivo.

Damir Župan