Najgore mi je ovo iščekivanje velikih utakmica, ne znaš što bi sa sobom. Mogao bih je eventualno još jednom okrečiti ili zarotirati namještaj, ali to mi se ne da. Kad bi barem bile normalne okolnosti, skoknuo bih u šoping i malo ubio vrijeme, no i to su nam zabranili. I zato jednostavno ne možeš, nego neprestano razmišljati o utakmici i vrtjeti sve moguće scenarije u glavi. Razlika u kvaliteti postoji, ali vidio je sport i veća iznenađenja. Nije ovdje ni domaći teren neka prednost, uvjeren sam kako to neće igrati veliku ulogu. No, dosta sad o HNL-u, ima i drugih sportskih događaja ove nedjelje. Recimo, igra su u Oslu i finale nekakvog prvenstva u rukometu, pa evo par crtica i o tome.

Ne bih previše o taktičkim postavkama, o receptima za pobjedu i načinima kako zaustaviti njihove najjače adute. To prepuštam stručnjacima, pa onda u konačnosti i izborniku. Daguru, s kojim smo svi koliko vidim toliko dobri, da ga zovemo imenom. Meni, naprimjer, u ovom rukometnom ludilu pomalo smeta medijsko izvještavanje. Previše je tu senzacionalizma, dramaturgije, patetike i preuveličavanja. Lijepo je pohvaliti reprezentaciju za ono što je (već) ostvarila, momci su to zaslužili, no s nekim se stvarima jednostavno pretjeruje. Paradoksalno, time se reprezentaciju zapravo podcjenjuje.

Kad vi stalno pišete u čudima, senzacijama i bajkama, stječe se dojam kako je ovaj rezultat splet okolnosti koji ima najmanje veze s kvalitetom. A to baš i nije nekakva pohvala glavnim akterima. Naravno, ne možemo reći kako je ovo običan dan u dvorani. Nikad se to ne može reći za plasman u finale Svjetskog prvenstva, pogotovo ne za ovaj, koji je stigao u vremenu u kojem naša reprezentacija nije stalni sudionik završnice velikih natjecanja. Ovo je svakako iznenađenje, ali tu bi se trebalo i zaustaviti.

Ovo prvenstvo specifično je zbog načina na koji smo došlo do nekih pobjeda. Protiv Mađara smo izvukli već 'izgubljenu' utakmicu, Francuze u jednom trenutku zamrznuli na -10, no čisto rezultatski gledano, kad se sve gleda kroz prizmu pobjeda/poraz, nema tu mjesta senzacionalizmu. Izgubili od Egipta koji je odlična reprezentacija, dobili Island, Sloveniju i Mađarsku koji su dobri, ali ne sami vrh, i onda sve zaokružili trijumfom protiv Francuske.

Zanimljiva je ta priča oko naših dvoboja s Francuzima, s godinama se stvorio svojevrsni mit oko toga. Činjenica je kako imamo negativan skor s njima, no ni blizu takav kao što bi se moglo pomisliti na osnovu priča koje kolaju uoči svakog novog susreta s njima. Nikad oni nisu bili baš toliko nedodirljivi, a pogotovo to nisu sad. Prije samo pola godine doživjeli su neuspjeh na svojim domaćim Olimpijskim igrama, ovdje u Zagrebu u zadnji su čas pobjegli s lopate Egipćanima. I kad na to dodate domaći teren, zanos i energiju i naše reprezentacije, nikoga ne bi trebalo baš toliko iznenaditi što će se Dancima u borbi za zlato suprotstaviti Hrvatska, a ne ta moćna Francuska. Nije ova današnja Francuska moćna, a pogotovo nije nepobjediva. Takvi ne postoje. Kako bi se ono reklo, pune su druge i treće stepenice pobjedničkih postolja nepobjedivih.

Nije takva ni Danska. Iako, treba to priznati, ova njihova aktualna momčad opasno se približila tim sferama i bit će ih stvarno teško pobijediti. Baš metu sve pred sobom. No, svi koji su se bavili sportom, znaju kako to često zna biti i taj opjevani dvosjekli meč. Koliko god glupo zvučalo, nekad nije loše ni izgubiti utakmicu, ispucati taj bonus u fazi natjecanja kad si to možeš priuštiti. Mi smo to 'odradili' protiv Egipta, dok će Danci morati zadržati savršen skor, žele li osvojiti novi naslov. I ne samo da nisu izgubili utakmicu, oni se dosad nisu našli pod pritiskom, nisu se čupali, nisu osjetili škakljivu situaciju. Ne samo na ovom natjecanju, njihov niz nepobjedivosti na Svjetskim prvenstvima već opasno maše pred nosom zakonu velikih brojeva. Mi smo to doktorirali i zato nas niti jedan scenarij utakmice ne bi smio izbaciti iz takta. Neću ni ja sad biti previše pametan, konstatiram li kako će naše šanse rasti budemo li 'tu negdje' na ulasku u završnicu. Ne moramo voditi, dovoljno je samo da nas vide u retrovizoru. Da igramo deset rezultatski ne toliko važnih utakmica s njima, oni bi dobili većinu. No, ovo je jedna utakmica, a ulog je velik. Mi to sve malo ozbiljnije i emotivnije shvaćamo, ali nisu ni Danci Skandinavci, pa da mogu ostati potpuno hladni ako postane čupavo.

Naravno, sve to lijepo izgleda na papiru/ekranu, no kad igrate protiv objektivno kvalitetnijeg protivnika, stvari su jasne. Ne ovisite sami o sebi, nešto se pita i njih. Mi možemo odigrati vrhunsku utakmicu, dati svoj maksimum (dakle, 100, ne 120 %), ali ni to ne mora biti dovoljno. Za naš trijumf, trebali bi i Danci biti ispod svog standarda, trebala bi nas u pojedinim situacijama malo pogledati i sreća. I to je zapravo sve što nam treba. Malo sreće. Za iznenađujući naslov svjetskog prvaka. Nikakvu senzaciju, nikakvo čudo. Matematički gledano, veća je vjerojatnost da ćemo dobiti Dance, nego što je bila da ćemo pobijediti Mađarsku u trenucima dok smo gubili četiri razlike šest minuta prije kraja. Što to znači? Ništa, samo kažem…

Glupa je meni ta konstatcija da je Hrvatska došla do finala "srcem,željom,borbenoscu a ne kvalitetom", to je daleko od istine. Za doći do kraja nekog natjecanja ti sigurno nije potrebno samo srce želja i borbenost, to ti može pomoći ali kvaliteta je ključna u svemu tome. Koju Hrvatska definitivno posjeduje, dok neki dušmani to negiraju ali oni su nebitni. Ovo natjecanje naše je igrače ohrabrilo, napunilo samopouzdanjem, maknula se ta barijera slabijih rezultata itd. Sa sigurdssonom na čelu sa ovim nasim momcima idemo daleko I 2026 ep! Sutra budem napisao opsirnije nakon finala šta mi je na srcu!

Vidim da se naveliko piše po stranim medijima da nemamo šanse i da nikad Danska nije bila veći favorit u finalu. Treba to našima pokazati pa nek ih dobe na inat