Neka se Danci raduju
Dosta sam komentara dobio nakon tekstova o našim pobjedama protiv Mađarske i Francuske. I od pripadnika njihovih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i od nekih svojih sunarodnjaka. Dio komentara bio je blago upozoravajući, a bilo je, moram priznati, i rečenica koje ne smijem izustiti. Kao, bahat sam, prepotentan, vrijeđam, naslađujem se. Kažu, drugačije bi pisao da ste izgubili. Ili uopće ne bi pisao, nego se sakrio u mišju rupu. Što reći, žao mi je što su neki to tako shvatili. Ni u primisli mi nije bilo nekoga vrijeđati. Štoviše, izrazio sam podosta simpatija prema tim divnim, nama prijateljskim državama. I kako bih dokazao da nisam čovjek koji se naslađuje nakon pobjeda, bez problema ću sad uputiti čestitku novim/starim svjetskim prvacima.
Danci moji, svaka čast, apsolutno ste zaslužili zlato! Kad je rukomet u pitanju, najbolji ste, nema vam premca. I ako smo već morali izgubiti, drago mi je što ste upravo vi bili na drugoj strani terena. Zapravo, koliko god volio svoju reprezentaciju, na neki čudan način sam sretan što ste vi pobijedili. Ruku na srce, vi imate samo taj rukomet, čemu bi se radovali bez njega? A mi ćemo već sutra proslaviti neku drugu pobjedu, u nekom drugom sportu. Ma ne čak ni pobjedu, mi ćemo danas proslaviti poraz, kako vi nikad nećete pobjedu. Skoknite malo do Zagreba i vidite kako se slavi poraz. Samo da razglas izdrži, bilo bi stvarno glupo da potegnete toliko kilometara, a na kraju ne bude ništa od fešte.
Bit ću iskren s vama. Kad mi netko spomene Dansku, četiri mi se asocijacije jave u glavi. Bajke, kockice za djecu, ona sirena u vašem glavnom gradu i kutija za kekse u kojoj nikad nisu keksi, nego igla, konac i ostali pribor za šivanje. Nemojte se ljutiti, ali to mi je sve malo, ne znam kako bih rekao, djetinjasto. Fali tu malo 'mesa'. Prave nacije imaju kipove generala, vojskovođa koji su pokorili svijet ili golim rukama tjerali agresore, a vi imate sirenu? Kockice za djecu i bajke? Inače, kad ih već spominjem, te kockice, na kojima piše 'ispod 10 godina', ja bez problema složim za pet-šest mjeseci.
E, da, sjetio sam se još nečega. U zadnje vrijeme razvili ste i tu neku kulturu uživanja u životu, minuta u danu koje odvojite samo za sebe. Obučete džemper, smjestite se u fotelju, pijete čaj i grickate keksiće. Kao, meditirate i uzdižete se. Ne znam, ne bih htio suditi o tome, ali znam da bi nas Hrvate, kad bi tako provodili dane, optužili da smo lijeni. Još bi nas i automatski smjestili na Balkan. Ali, kad vi to radite, e onda su to fini i kulturni Skandinavci…
Vidite li sad, zašto mi je drago zbog vaše pobjede? Nema vas nigdje u sportu, da nije tog rukometa, tko bi uopće čuo za vas? Znam, znam, sad ćete spomenuti onaj naslov europskog prvaka u nogometu, ali moram li vas podsjećati kako ste uopće došli na to natjecanje? Da nije jedan mali ponosni narod konačno odlučio stvoriti svoju državu, ostali bi bez najvećeg sportskog uspjeha u svojoj povijesti. Dok je dio Hrvata patio zbog rata, a dio zbog gubitka voljene države, vi ste slavili na naš račun. Općenito vam mi u tom nogometu pružamo ruku kad god možemo. Sjetite se, nakon što smo vas našamarali na Euru u Engleskoj 1996. godine (da ne zaboravim, imate poraz od Šukija, Schmeichel pogotovo), već u sljedećim kvalifikacijama smo vam poklonili onaj gol na Poljudu. To smo pripisali buri, iako je jasno kako je Ladić pustio, on nikad nije primao takve pacerske golove. I u Rusiji smo vam nudili pobjedu. Pustimo vam gol odmah na početku, onda Luka kao kao slučajno promaši penal, a znamo da ih on nikad ne promašuje. U raspucavanju smo vam opet servirali pobjedu na tacni, ali što to vrijedi kad vi ne znate uzeti ponuđeno. A, iskreno, i Subašiću nitko nije rekao, tu smo mi zeznuli, što je - je.
Ali, 'ajde, nogomet vam još i priznajem, imali ste i te Laudrupe, niste loši. To jedino uz rukomet što znate. Ostalo, nula bodova. Vaterpolo, odbojka, atletika, ništa, ne igrate ni košarku. Dobro, košarku ne igramo ni mi, tu smo isti, ali da vas nema ni u zimskim sportovima, da vas i tu šišamo? Koji su uopće vaši poznati sportaši, osim nogometaša i rukometaša? Znam da imate tog nekog biciklista, svojedobno vam je i tenisačica bila najbolja na svijetu, ali generalno, tanko je to.
Zato, neka ste uzeli to zlato, radujte se malo i vi. Koliko vidim, nećete možda imati previše razloga za to u bližoj budućnosti. Onaj narančasti iz Amerike bacio je oko na taj vaš otok, a tu vam šanse i nisu baš neke. Kako se vi uopće mislite braniti? Vratit ćete Hansena iz mirovine i gađati ih rukometnim loptama? Pričati im bajke? Danci moji, morat će to malo žešće. Probudite taj skandinavski duh u sebi. Ako vi to uopće jeste? Na spomen Skandinavije meni prvo na pamet padaju Šveđani i Norvežani s onim svojim rogovima. Kršni i snažni, nitko ih ni pogledati ne smije. Ni Finci mi se ne uklapaju u tu priču, vi pogotovo. Vas više nekako smatram bliže Nijemcima. S razlikom što ste vi netalentirani za većinu sportova, i što ne volite započinjati svjetske ratove.
Eto, da ne duljim, moram se spremiti za doček. Čestitke vam još jednom, proslavite to burno i razuzdano kako samo vi znate, a onda se posvetite puno važnijoj borbi. Neće se Grenland obraniti meditiranjem uz kamin i grickanjem keksića. I pričanjem bajki. Da, još samo ovo, i onda sam stvarno gotov. Svaka čast i Maloj sireni i Djevojčici sa šibicama i Ružnom pačetu, ali meni je najdraža bajka ona u kojoj ste vi oličenje poštenja i morala. Napose u rukometu, gdje to posebno dolazi do izražaja. Tu bajku baš rado pričam djeci. I Carevo novo ruho mi je super, rekao bih da je nikad aktualnije, ali to je već jedna druga priča. Točnije, bajka…
Hejsa!
