Dobar dan svima :)

Sjajna utakmica Hrvatske koja se je nekako "vratila korijenima" i odigrala maestralnu obranu 5-1, po kojoj je bila prepoznatljiva dugi niz godina. Ja sam možda prvi put u životu u nekoj sportskoj utakmici više guštirao gledati obranu nego napad:)

Takva želja, borba, emocije, zajedništvo, energija...praktički svaki dobri potez u obrani se slavijo kao pogodak, svaki faul je digao klupu na noge, svaka obrana vratara je bila okitač euforije, igraču su bodrili jedan drugog, digli dvoranu na noge od prve sekunde i bila je to savršena rukometna večer.

Neznam sad točne brojke, ali nekako mi se čini da Francuska nije nijedan put vodila, a isto tako je u egalu bila tek nekoliko minuta na početku. Odigrati takvu utakmicu je nešto izvanredno.  Ovaj turnir je možda (ako je uopće bilo potrebno) ultimativni dokaz kako u rukometu obrana znači 80% uspjeha.

Jer limiti Hrvatske u napadu su bili veliki, primarno zbog svih tih ozljeda nosilaca. Ući u polufinale praktički bez Duvnjaka, Cindrića, sa načetima Karačićem i Martinovićem, po meni je jedno veliko sportsko čudo. Ali sa druge strane obrana je konačno opet ona dobra, "stara", koja je uvijek bila trademark ove ekipe.

Taktika sa Mamićem na prednjem (i to vrlo duboko) pokazala se dobitnom kombinacijom. On sa svojom visinom, kretanjem i agresivnošću potpuno opstruira organizovani napad suportnika, onemogucava brzi protok lopte, izgradu šablonskih akcija i nekako "dijeli" napad na segmente 2:2 ili 1:1, gdje napad suportnika treba odigrati puno na imporvizaciju ili čisti individualni kvalitet igrača. Šušnja na centarhalfu odličan, isto tako inzimno agresivni halfovi omogućavajo i gustinu, i dubinu te tako dobijemo složan blok koji je teško prebiti.

"Jedinice" tzv. krajni u obrani igrajo odlično prvenstvo! Veliki broj ukradenih lopti, postavljenih probijanja, držanja gustoće i velika dinamika omogućavaju halfovima veći izlazak u dubino i veći broj duela koje izdrže zbog pomoći susjednih obrambenih igrača.

Kad na sve to dodajemo najboljeg vratara turnira, koji skida zicere, dviga na noge dvoranu, daje stabilnost i sigurnost cijeloj momčadi, onda dobijemo dobitnu kombinaciju.

Nije sve samo trenutačni rezultat, nego ima tu veliko dobrih stvari i za budućnost. Jedno je ići u finale sa ekipom "veterana", potpuno drukčije je to napraviti sa momčadi u kojoj je većina nosilaca ispod 30 godina.

Na lijevom krilu sa Mandićem i Jelinićem momčad je odlično pokrivena, na lijevom vanjskom je Srna ovo prvenstvo doživeo potpunu afirmaciju, Lučin je isto tako imao vrlo značajno ulogo u določenim segmentima utakmic. Martinović se isprofilirao kao jedan najboljih igrača na svijetu, Maraš je tip vanjskog kojeg bi željela imati svaka momčad i već sada nosilac momčadi, Glavaš je odigrao sjajno prvenstvo, Šipić je napadački jedan najboljih pivota na svijetu, a sada igra i obranu. Obrana: Šušnja i Mamić sta tek ušla u 30.te i praktički tek počinju najbolje godine za obrambene specijaliste, tako da i tu u perspektivi nema nikakvih problema.

O vratarima nema smisla trošiti riječi, jer je danas to veliki forte Hrvatske. Sa Kuzmanovićem, Pešićem i Mandićem imamo trojicu kompletnih vratara, od toga dvojica ima još deceniju prije nego što dođe u "najbolje vratarske godine", a Kuzmanović je već sada medju najboljima na svijetu.

Prevaga je jučer bio vratar i to je očito. Francuzi su imali možda 2-3 kontre cijelu utakmicu a kad je to tako, uskoro nemoguće je pobijediti defenzivno jaku momčad  tek sa pozicijskim napadom. Jer se istrošiš, gubiš lucidnost kod šuteva, koncentraciju, nemožeš se odvojiti, stiže nervoza....Danas je vratar glavni dio rukometne momčadi. I prije je bio "pola ekipe", ali danas je možda i više od toga.

U nedjeljo finale. Najveća utakmica. Kako bi bilo lijepo ponoviti 2003. godinu dvije decenije i kasnije!

Pozdrav svima!