Dragi moji Francuzi…
Odmah na početku, dužni smo vam ispriku. Nama, naime, nitko nije rekao da ste nepobjedivi. Nismo znali, vjerujte. Da jesmo, drugačije bi se postavili sinoć. Uzeli bi to u obzir. Ovako je to bilo po onoj o djetetu i vreći cementa. Što Hrvati znaju što je nepobjedivost, uzmu loptu i igraju. Ako vam možda termin nije odgovarao, predložite neki drugi, pa ćemo ponoviti utakmicu. Ionako imamo i previše vremena do nedjelje. Isto tako, isprika i kladionicama. Ni za te njihove koeficijente nismo znali. I to bi uvažili, da nam je bilo rečeno. Ovako smo igrali kao da imamo šanse i eto, dogodi se glupost…
Kažu da je povijest učiteljica života. Vi ste imali jednog vrsnog učitelja koji vam je još prije više od 200 godina govorio o Hrvatima, no očito ste sjedili na ušima. Pa ste naučili na teži način. Nije ni to loše, možda malo više boli, ali baš zato duže se pamti. Iako, treba reći i kako nas je taj Napoleon malo podcijenio. Njemu je trebala pokoja stotina tisuća Hrvata za pokoriti svijet, a ispada kako je dovoljno puno manje. Tek 15-16 odlučnih. I ne treba nam on, sasvim je dobra i ova prevara s Islanda koja ih vodi.
Uvijek sam imao veliko poštovanje za vas, za sve što ste poklonili civilizaciji. Kao obožavatelju umjetnosti, uvijek će mi prvo na pamet pasti Balzac, Hugo, Zola, Monet, Baudelaire, Degas i nebrojeni drugi. Muzej gdje počiva ona čiji osmijeh intrigira. Ako uopće je osmijeh. Imate i onaj veliki dalekovodni stup u Parizu koji privlači milijune. Osobno, moram priznati, ne vidim tu ništa posebno, ali poštujem mišljenje većine.
Gastronomija je priča za sebe, tu ste stvarno majstori. Od šampanjca ste napravili takav brend, da se danas svi pjenušci svijeta tako nazivaju, iako većina nema nikakve veze s tom vašom pokrajinom. To je ona stara priča o digitronu i kalkulatoru. I jela su vam nadaleko poznata, bez obzira što se uglavnom ne radi o nečemu specijalnom i posebnom. Vaš sir je to bolji, što više smrdi. Pa vi ste stvorili mit i od obične prerezane štruce kruha, krumpir pečen u ulju učinili ste jednim od najpoznatijih jela uopće. Kao što rekoh, svaka vam čast, to treba znati. U konačnosti, i ta vaša nadaleko poznata salata nije ništa specijalno, kad malo bolje pogledaš. Obične stvari pomiješali, malo reklame i eto delikatese bez koje je Božić nezamisliv. Bez jaslica još i može, ali bez 'francuske' nikako. Volim je i ja, da me ne bi krivo shvatili. Recimo, baš jučer sam je s posebnim guštom slistio, odlično mi je sjela uz debrecinke.
E, da, ovo sam skoro zaboravio. Čovječe, vi ste uspjeli izbrendirati i pospremanje soba. Mi smo turistička država, imamo hrpu hotela, to nam je maltene udarno zanimanje, pa se opet niti jedna naša sobarica ne može mjeriti s vašom. Majstori ste, nema što. A imate i svoj ključ, ventil i još štošta drugo.
Na kraju krajeva, i u sportu ste sila. Gdje god se okreneš, evo vas. Hoćeš ove bazične, poput atletike, plivanja i gimnastike, hoćeš ove s loptom, hoćeš zimske. I u tom rukometu osvojili ste sve što se može nekoliko puta, često i preko nas. Zato je nekako i red i nama se malo veseliti. Da i vi vidite kako je to kad protivnički vratar skida sve živo, lopte pogotovo. Stavite se malo u našu kožu. U kožu nekoga tko nema ni približno toliko uspjeha u sportu kao vi. Evo, da nije bilo te pobjede i one male što je pomela konkurenciju baš tamo kod vas, čemu bi se mi jučer radovali?
Nas čeka finale, a vas borba za broncu. Nije ni to malo, i to je medalja. Ako bude sve po očekivanju, potucite se s Portugalom, pa što bude. Čak se i ne morate tući, možete se jednostavno dogovoriti. Kao onomad na kvalifikacijama za OI, kad ste nas elegantno eliminirali. Nisam zlopamtilo, ali nisam bome ni čovječja ribica. Ako se ipak dogodi još jedno iznenađenje, vi i Danci odlučite koji su nepobjedivi nepobjediviji, a mi ćemo s braćom Portugalcima u borbu za zlato. Čitava ova priča s rukometnim ludilom u siječnju je i započela u Portugalu, pa bi bilo simbolično da baš tamo ponovno dignemo kantu.
Već sam rekao, izrazito vas poštujem kao naciju, ali ne sviđa mi se ovaj smjer kojim ste krenuli u posljednje vrijeme. Ta 'woke' kultura i to. Ono otvaranje Igara stvarno vam ne služi na čast, no siguran sam kako i većina vas misli isto. Ako ništa drugo, vi se bar borite, pokazujete znakove bunta i otpora. To vam je očito u krvi. Nekad ste čak koristili i onu čudnu spravu, drago mi je što danas ipak imate neke druge metode. Recimo, oni prsluci su vam super. Mi vam po tom pitanju dosta kaskamo. No, evo, krenulo je i kod nas s bespoštednom borbom. Coca-Cola i deterdženti za posuđe prvi su platili cijenu.
Eto, to bi ukratko bilo to. Hvala vam za sve, a posebno za Jean-Michela Nicoliera. Njega smatramo toliko svojim, da uopće nismo sigurni za koga je jučer navijao. Sretno vam u borbi za broncu, a mi se okrećemo finalu. I nemojte biti tužni. Znate kako kažu vječni pesimisti, nikad nije tako loše, da ne bi moglo biti gore. A uskoro se vidimo i na travnjaku, u Ligi nacija.
Au revoir.
