Sad malo gledam ždrijeb SP-a ususret možda finala vrijednom meču (Francuska-Nizozemska) i upada u oči da dosad nisu imali ama baš niti jednog jačeg protivnika; Argentina, Egipat, Austrija, Tunis i Poljska. Ni ostale skupine nisu nešto extra, nije to kao što je nekad bilo, baš jake Brazilke (koje su doduše ovo prvenstveno i više nego solidne), Korejke tvrd orah svima (Japan nije dostojna zamjena za negdašnju J. Koreju), Afrikanke bi isto uvijek imale bar jednu ekipu koja prolazi.
Uglavnom sve se svelo na Skandinavke (Švedska podbačaj), dakle Norveška i Danska te Francuska pa 5 mjesta prazno pa onda Nizozemska, Njemačka, Mađarska i ostali. A mi smo toliko loši da nikad slabiju Rumunjsku nismo u stanju dobiti niti pak te Japanke. U redu, nisu nam baš bile najbolje okolnosti zaista, nisu naše imale čak niti želje, ambicije i motiva za prolaskom (mene je šokirala Obrvanova izjava u stilu kao da su se nekako potajno nadali da će utakmica protiv Japanki biti odlučujuća za EVENTUALAN prolazak u drugi krug), znači iz ovoga proizlazi ne samo manjak ambicije nego i demotivacija i manjak samopouzdanja.
Ali dobro, ionako smo dobili pozivnicu za ovaj turnir.
Međutim, ako će nam u budućnosti cilj biti samo plasirati se i sudjelovati na velikim natjecanjima, to neće biti dobro jer ćemo s ovakvim načinom i to sve teže izboriti.