Nije baš da su vrhunski športaši završavali u Sibiru, ali, jednostavno drill je išao na najjače praktički od ranog djetinjstva stoga je bilo normalno da nema popuštanja. Zapravo nikako se drugačije nije ni znali ni moglo, ako si već kojom zgodom "zaglavio" u ozbiljni šport.
Plaće športaša nisu bile velike, ali tkogod se uspio probiti u toj žestokoj i nemilosrdnoj međusobnoj konkurenciji, stekao bi na kraju i neke privilegije (dobar stan, automobil i ugled) što je bila dodatna motivacija za sve.
Bilo je, jasno, onih trenera koje bi danas slobodno mogli nazvati divljacima i zlostavljačima, a primijenjene "metode" treninga bile su za mrcvariti i krvariti. Ta "čelična disciplina" primjenjivana je, kako napisah, od ranog djetinjstva i nitko (a pritom mislim na ljude sa strukom pedagoga, psihologa, liječnika...) se ni usudio ne bi propitivati "ispravnost" istih, jer strah od mogućnosti prisilnog odlaska u Gulag bio je, dakako, itekako opravdan.
Zato su istočno- Europljani osvajali sve što se moglo osvojiti. Cijena za to je ipak bila prevelika, padom "željezne zavjese".
No mislim da je bilo i onako osebujnih i "pozitivno - ludih" trenera, netko tipa A. Kostelić Gips koji su također veoma dobro mogli funkcionirati u takvom okruženju.
