vidim da svi imaju neke svoje razloge i mišljenje zašto smo opet ostali "kratki", pa ću i ja napisati svoje viđenje situacije (iako me nitko ništa nije pitao)!
prvo i osnovno, 3. mjesto je uspjeh...kad god se uzme medalja, tu rasprave nema - treba čestitati našim dečkima, svaka im čast! ALI, redovito (već 10-tak godina) ostaje neki gorak okus, ostaje osjećaj da se moglo (i trebalo) više...
pitanje je - ZAŠTO gubimo važne utakmice? i ne samo da gubimo, raspadamo se...po meni, 2 su osnovna razloga (onako, kad se pogleda šira slika...mislim da je bezveze pljuvati po ovom ili onom igraču, upira prstom u pojedince, kad je rukomet momčadski sport i sve mora štimati da bi se postizali vrhunski uspjesi):
1. konstantno NEPOZIVANJE NAJBOLJIH HRVATSKIH RUKOMETAŠA...prije nekih cca 5 godina prodana nam je floskula o "pomlađivanju reprezentacije i ulaganju u budućnost"...to je epska glupost...neviđena laž! ljudi moji, napišem ovo nakon svakog natjecanja, napisat ću i sad...u rukometu NE POSTOJI potreba za stalnim pomlađivanjem niti za smjenom generacija...svake godine se igra veliko natjecanje (barem jedno)...SVAKE...igrači (u pravilu) u svoje najbolje godine ulaze kasnije nego u većini sportova i (u pravilu) mogu duže igrati na vrhunskoj razini!
i što su čelni ljudi hrvatskog rukometa (Gobac + šupkolisci) napravili? taman kad bi dobili širinu, kad bi na sasvim prirodan način, kombinacijom relativno starih iskusnjara i mladih odličnih igrača imali maltene savršenu ekipu, mi smo počeli otpisivat ljude...jednog po jednog...i to ne bilo koga...IGRAČINE! LJUDINE! Pero, Dempa, Suljo...sad smo mrtvi ladni odkantali Balića! ne trebamo ih, mi se spremamo za budućnost, bit ćemo jaki, ostali će pasti...spremali smo se za Olimpijske Igre (kroz 2-3 prijašnja natjecanja), i zgaženi smo od onih koji su (bez obzira na godine) pozvali svoje najbolje igrače...ali nismo ništa naučili...nismo stali...idemo još dalje u apsurd...za mlade i (još uvijek) nedorasle igrače, zamjene su - još mlađi igrači! jer ubilo bi nas da Pero sjedi na klupi i "školuje" Kopljara, uđe 20 minuta po tekmi...ubilo bi nas da smo svih tih godina zvali Sulića, jer onda bi možda i imali zamjenu za Vorija...ma jebeš to, onda se nebi mogli izvlačiti na umor! a kako bi tek nezgodno bilo imati Ivana Balića kao jokera, kao čovjek koji će dati predah fenomenalnom Duvnjaku (da ovaj ne mora biti ko "iscjeđeni limun"), ili ne daj Bože - odigrat 2 ekstra poteza i eventualno okrenut/olakšat stvari! ma ne...to bi bilo predobro...ovako "zaboraviš" pozvati dvojicu, pa se još dvojica ozljede - i gle čuda, alibi je savršen...sve što napraviš izgleda 5 puta bolje zbog otežavajućih okolnosti (to što si ih sam stvorio, to se zaboravi)
i što sad? gledamo u budućnost, jel...svi će ostariti i propasti, mi ćemo vladati (daj Bože, ja sam prvi koji sanjari o tome)...samo, šteta što u sportu (kao i u životu) ne postoje stari i mladi...postoje oni koji su KVALITETNI, i oni koji su manje kvalitetni...postoje oni koji MOGU i ZNAJU, postoje oni koje će (možda jednom) moći i znati...naš rukomet se odlučio za "budućnost"...i to bi bilo sasvim prihvatljivo da nemamo sadašnjost...nažalost, sadašnjost (blisku prošlost) smo odbacili i za mene je to NEPRIHVATLJIVO...
poanta priče: MAKSIMIZIRAJ uspjeh DANAS...mi (savez, treneri) smo propustili previše stvari, napravili smo previše grešaka da bi bili zadovoljni...
2. MOTIVACIJA...točnije - pogrešni "izvori" motivacije!
već me dugo smeta jedna stvar kod naših igrača (mislim da je to prvi "uveo" Lino Červar, pa su oni to pokupili)...smeta me što se barem jednom (a često i više puta) na svakom prvenstvu izjavi, da prostite, idiotska rečenica "evo, opet smo među najboljima...MNOGI nisu vjerovali u nas, ali mi smo im pokazali"...zadnji koji je to izjavio je bio Vori...ja slušam i mislim da sam lud! gospodo rukometaši, ajmo riješit ovu zabludu jednom za svagda...u Republici Hrvatskoj NE POSTOJI sportski (ili bilo kakav) kolektiv koji je više cijenjen i voljen nego što je muška rukometna reprezentacija! i staro i mlado, i muško i žensko...SVI vas prate, svi se vesele vašim nastupima, svi VJERUJU da ste najbolji, da ste face, da ste kraljevi (naravno, često i pretjeramo u tom entuzijazmu, pa onda pretjeramo i u pljuvanju, ali to je uglavnom samo kad smo vruće glave, jako rijetki su debili koji idu "đonom" na igrače)!
možda, samo možda ste VI, reprezentativci, ti koji ne vjeruju da mogu otići do kraja? možda vama fali vjere i samopouzdanja...možda je i to jedan od razloga zašto nikako da odete do kraja! inače, ta neka ljutnja, igranje u inat nekomu, to je dobar motiv...ali motiv koji strašno brzo "izgori"...čovjek se brzo isprazni, i onda mu se dešavaju situacije kao vama...odlična utakmica, pa očajna...zato je ključno da to izbacite iz svojih glava, da ne umišljate neprijatelje, sami-protiv-svih stil, jer takva vrsta motivacije očito ne vodi nikud!
druga strana te loše motivacije je ono što također redovno radimo, a to je igranje da bi porazili nekoga (najčešće Francuze), umjesto da igramo da bi POBIJEDILI...meta mora biti osvajanje naslova, a ne razbijanje Francuza...jer se onda dese "danci"...u pravilu, uvijek se desi taj netko tko nas razvali bez da ispalimo metak...ne čuvamo municiju (fizičku, a posebno psihičku), sve ispalimo u jednog ili dva protivnika i onda je - bjež'te pete, posrat ću vas! evo, gledam Golužu u izjavi nakon utakmice sa Francuzima...istina, priča on "nismo još ništa napravili, treba se okrenut slijedećoj utakmici", ali to je samo priča...čovjek sav izgara, sav lebdi, oči mu krvavo-suzne (onako "staklene", ko da imaš 39 sa 5 temperaturu), vidiš ga da iznutra isijava i da je (emotivno) dao sve što ima...a za medalju tek treba krvavo radit, pripremit se i odigrat taktičko-tehničko-fizički na top razini! nema šanse...jer se i on sam, a tako i cijela momčad, pogrešno psihički pripremio...došli smo poraziti Francuze, umjesto da smo došli pobijediti (koga god treba)!
poanta priče: naša rukometna reprezentacija (igrači i trener) se treba prestat ponašat kao underdog, kao netko tko se iznova mora dokazivat, bilo nama bilo svijetu...gospodo, vi ste VRH i tako se ponašajte...ciljevi se postavljaju visoko, a meta nije protivnik nego POBJEDA...ako me kužite!
što bi rekao jedan (sada već pokojni) američki trener i vlasnik kluba: JUST WIN, BABY! to je to...pobjediti utakmicu je najveći gušt i zadovoljstvo koje postoji! ne treba inat ili mržnja prema protivniku...to nije zdravo, niti donosi željeni uspjeh!
evo...natkreljao sam hrpu toga...sve se bojim kako će netko čitati...ali morao sam to sam sa sobom raspravit (motivirao me i Drago Vuković, inače meni najdraži igrač repke, kad je rekao da ne zna zašto se tako uvijek raspadnu i nikako da shvate u čemu je problem...možda je nešto od napisanog razlog)