"Balkanski krvnik", dok je još slobodno šetaoPrema Nacionalovim izvorima u beogradskim političkim krugovima, u završnoj riječi svoje obrane pred Međunarodnim kaznenim sudom Slobodan Milošević pokušat će svjedočenje Stipe Mesića diskvalificirati tvrdnjom da je aktualni hrvatski predsjednik u nekadašnjoj SFRJ funkcionirao kao prikriveni provokator Udbe i KOS-a. Argumente za takvu tezu nevidljivi stožer Miloševićevih odvjetnika prikuplja, među ostalim, u savezništvu s nekolicinom bivših načelnika i operativaca Službe državne sigurnosti SR Hrvatske koji su u međuvremenu obnovili stare veze s nekadašnjim srbijanskim kolegama.

Ante Barišić, Milovan Škorić i Božo Kovačević servisiraju Miloševićevu haašku obranu: pokušat će diskvalificirati Mesića tvrdnjom da je bio prikriveni udbaš Ante Barišić uoči posljednjih predsjedničkih izbora već je pokušao Mesića diskvalificirati tvrdnjom da je bio suradnik Udbe: no kad su objavljeni dokumenti na koje se pozivao pokazalo su upravo suprotno – da je Mesić bio na udaru Udbe Kako tvrde isti beogradski izvori, za sada je sa sigurnošću ustanovljen identitet trojice bivših djelatnika hrvatskog SDS-a koji u suradnji sa srbijanskom špijunskom mafijom izravno ili neizravno servisiraju Miloševićevu haašku obranu: Milovan Škorić, Božo Kovačević i Ante Barišić. U krugovima bliskim haaškom tužiteljstvu, s razlogom se sumnja da je u tu obavještajnu mafiju uključen, među ostalim, Srećko Ožegović kojeg je hrvatska javnost 1992. upoznala kao pripadnika “Labradora”, špijunske mreže tadašnje JNA u hrvatskim državnim institucijama.

Hrvatsko-srpsko savezništvo rashodovanih “udbaša”, kako kolokvijalno nazivaju špijune nekadašnje Državne sigurnosti, nije zasnovano samo na starim, kolegijalnim poznanstvima, nego zajedničkim projektima koji se danas, u pravilu, vrte oko Međunarodnog kaznenog suda. Neki od njih, naime, pokušali su postati suradnici haaških istražitelja. Premda u tome nisu uspjeli, danas obilaze potencijalne haaške optuženike i, manipulirajući njihovim strepnjama, lažu kako su u Haagu izgradili tako moćne pozicije da ih mogu spasiti od najstrožih optužnih kvalifikacija ili čak samih optužnica. Kao protuuslugu traže informacije kojima bi mogli kompromitirati osobe iz vojnih i političkih krugova. Ipak, ključna točka u kojoj je srpsko-hrvatska špijunska mafija ujedinila snage jest Radovan Karadžić, bivši, neuhvatljivi lider Republike Srpske, optužen za najteže zločine nad muslimanskim i hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini. Kako je za otkrivanje njegova skloništa ponuđena nagrada od pet milijuna dolara, bivši žbirovi jugoslavenske tajne policije stvorili su alijansu u hajci na basnoslovnu nagradu koja je dovoljno velika čak i ako je između sebe podijele. U međuvremenu, pak, jedan drugog podupiru i u drugim “kombinacijama”. Tako srpsko obavještajno podzemlje pomaže sljedbenicima mrtvog Franje Tuđmana, a njihovi kolege u Hrvatskoj servisiraju još živog Slobodana Miloševića.

Teza o Stjepanu Mesiću kao doušniku nekadašnjih jugoslavenskih službi ima dugu i zanimljivu kronologiju. Priča o Mesiću kao Udbinu konfidentu prvi je put plasirana u Slobodnoj Dalmaciji u siječnju 2000., za račun HDZ-ove desnice koja je tijekom predizborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske bila životno zainteresirana da spriječi Mesićevu pobjedu nad Draženom Budišom. Dok je Mesić gorljivo zagovarao bezuvjetnu hrvatsko-haašku suradnju, Budiša je ostavljao dojam političara kojeg je mnogo lakše uvjeriti kako su domaći ratni zločinci zaslužni za pobjedonosni Domovinski rat.

Tekst u splitskom dnevniku, dan prije izborne šutnje, objavljen je pod krupnim naslovom “Je li Stipe Mesić surađivao s Udbom?”. Upitna retorička forma difamacije naslanjala se na dva originalna dokumenta Službe državne sigurnosti što ih je novinskoj redakciji dostavio Ante Barišić, među kolegama poznatiji po ironičnom nadimku Diplomat. Njima je trebalo dokazati da je izborni favorit, javno poznat kao disident i politički robijaš iz Stare Gradiške, u potaji šurovao s najrepresivnijom institucijom komunističkog režima. Jedan dokument bio je označen kao informacija broj 814 u kojoj su sažeta dva Mesićeva informativna razgovora s operativcima tajne policije, od 7. svibnja i 11. lipnja 1985. Drugi – informacija 1407 odnosila se na Mesićev informativni razgovor od 26. rujna 1989.

Da manipulacija bude perfidnija, sadržaj dviju “informacija” nipošto nije odgovarao naslovu članka. Dokumenti ničim nisu pokazivali da je Mesić imao status suradnika SDS-a. Naprotiv, u dokumentima se moglo pročitati da je Mesić osamdesetih godina bio svrstan u kategoriju “klasnog neprijatelja – linija nacionalizam” i da je povod za informativne razgovore bio njegov zahtjev za izdavanjem putovnice koja mu je oduzeta prije više godina. Pozvan je, dakle, u prostorije SDS-a 1985. i 1989. na saslušanje kojim je po tko zna koji put trebalo testirati njegovu političku podobnost za stjecanje prava na slobodni izlazak iz zemlje. Činjenica da je Franjo Tuđman od istog SDS-a dobio putovnicu dvije godine prije Mesića, zornije od bilo čega ilustrira predodžbu tadašnjih jugoslavenskih institucija o subverzivnosti pojedinih osoba iz kategorije “hrvatski nacionalisti”.

U svakom slučaju, cilj medijsko-obavještajne operacije u Slobodnoj Dalmaciji bio je toliko providan da je Ante Barišić izazvao kontraefekt, javnost je zaključila da je riječ o klasičnoj udbaškoj svinjariji i Mesić je, podsjetimo, sa 57 posto glasova slistio svog protukandidata Budišu. U mjesecima koji su slijedili priča je, malo-pomalo, pala u zaborav, a Barišić se sa svojim špijunskim društvom bacio na kreiranje novih spletki. U nedostatku boljih argumenata za obranu svoje povijesne uloge na Balkanu, izmišljotinu je revitalizirao Milošević početkom listopada ove godine u trenutku Mesićeva istupa pred Međunarodnim kaznenim sudom. Hrvatski predsjednik nastupio je pred sudskim vijećem Haaškog tribunala kao svjedok protiv Miloševića, optuženog za genocid. Među ostalim, Miloševića je oslikao kao inicijatora posljednjih balkanskih ratova i inspiratora masovnog istrebljenja civilnog stanovništva na prostorima bivše Jugoslavije. Komentirajući Mesićeve navode optuženik je, među ostalim, dobacio svjedoku da je za bivše Jugoslavije radio za Udbu i KOS. U tom trenutku tvrdnje nije obrazlagao. Prema strategiji pripremljenoj u suradnji sa svojim braniteljskim stožerom, šire elaboriranje ostavio je za završnicu svog sudskog procesa koja je koncipirana i kao politička agitacija u korist srbijanske desnice i kao neka vrsta političke osvete svima onima koji su ga uspjeli poraziti. Doduše, pred Haaškim tribunalom savršeno je svejedno tko je bio suradnik bilo koje tajne službe bivše Jugoslavije; Haaški tribunal zainteresiran je za sadržaj nečijeg iskaza i istinitost svjedočenja, pa priče o Mesićevoj tobožnjoj udbaško-kosovskoj prošlosti Miloševiću ništa ne pomažu u rušenju optužnice koja sadrži poduži popis ratnih zločina. Ali možda mogu pripomoći rušenju Mesićeva predsjedničkog rejtinga u Hrvatskoj, što bi najtoplije pozdravili isti oni HDZ-ovi radikali koji su u siječnju 2000. učinili sve što su mogli da ga eliminiraju iz zborne utrke. Utoliko Miloševićeva strategija opet vodi prema Anti Barišiću i njegovu kružoku rashodovanih udbaša.

Dosje hrvatske Službe državne sigurnosti u kojem su pobrojani politički grijesi Stjepana Mesića protiv komunističke Jugoslavije godinama je sastavljao spomenuti Srećko Ožegović. Njegova suradnja s obavještajno-sigurnosnom službom JNA u doba stvaranja prvih hrvatskih nacionalnih stranaka uključivala je krađu dokumenata iz hrvatskog SDS-a koji su generalima JNA, u tadašnjim pripremama vojnog udara, mogli poslužiti ili za analizu ponašanja ili za ucjenu hrvatskih političkih prvaka. Kao pripadnik izdajničke skupine “Labrador”, Ožegović je Mesićev dosje predao izvjesnom Čedi Kneževiću, operativcu Drugog detašmana vojno-sigurnosne službe Ratnog zrakoplovstva u Maksimirskoj cesti u Zagrebu. Potom je proslijeđen u Beograd, Kneževićevu šefu Slobodanu Rakočeviću pa, konačno, Aleksandru Vasiljeviću, načelniku Uprave bezbednosti JNA. Dijelovi Mesićeva dosjea distribuirani su, također, unutar grupe za specijalni rat, koja je, pod nazivom “Opera orijentis”, djelovala pod pokroviteljstvom istog špijunskog odjela beogradske centrale Ratnog vazduhoplovstva. “Operu orijentis” osmislila su dvojica bivših djelatnika Centralnog komiteta SKH, Slavko Malobabić i Radenko Radojčić, fanatično uvjereni da će spletkama, dezinformacijama i podvalama spasiti i komunizam i Jugoslaviju. Tu su nastali i prvi planovi o korištenju pokradene građe hrvatskog SDS-a za krojenje falsifikata koji bi hrvatske političke lidere kompromitirali u očima vlastitih nacionalnih sljedbenika. Primjerice, članovi “Opere orijentis” u Beogradu su pronašli čovjeka koji je jako sličio Franji Tuđmanu, planirajući da ga angažiraju kao aktera pornofilma koji bi poslije predstavili kao dokumentarnu, autentičnu snimku bivšeg SDS-a. Zatim, proizveli su letak u slavu Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara, što je 1991. distribuiran po Slavonskom brodu, tobože kao djelo Tuđmanovih političkih protivnika. Letak u produkciji “Opere orijentis” dodatno je razljutio tadašnjeg hrvatskog predsjednika koji je Dedakovića uhitio, proglasio izdajnikom i krivcem za slom vukovarske obrane.

Na isti način postojala je ideja da se dijelovi ukradenog Mesićeva dosjea kombiniraju s krivotvorenim fragmentima kako bi se njegova disidentska biografija, u klasičnoj zamjeni teza, predstavila hrvatskoj javnosti kao paravan Udbina doušnika i provokatora. U tome se računalo na asistenciju Milovana Škorića koji je sve do danas ostao glavna komunikacijska spona između srpske i hrvatske strane starog špijunskog podzemlja. Tako se dio dokumenata bivšeg hrvatskog SDS-a vratio u Hrvatsku, da bi ih Ante Barišić i Božo Kovačević u pravom trenutku razdijelili po novinskim redakcijama.

Prvi javno poznati uradak iz njihove radionice, plasiran u Vjesniku 1996., neslavno je propao. Kao neka vrsta eksperimenta za kasnije slične manipulacije s SDS-ovom građom, Kovačević i Barišić iskoristili su nekoliko stranica autentičnog dosjea Ivana Zvonimira Čička, tadašnjeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora, da ga ukrase s lažnim činjenicama. Nakon nekoliko sastanaka i dogovora u prostorijama rukometnog kluba kojim predsjedava Zoran Gobac, dugogodišnji Kovačevićev prijatelj, nastao je falsificirani dokument koji je tadašnji Vjesnik prezentirao čitateljima kao dokaz da je Čičak, već kao gimnazijalac, drukao za Udbu. Falsifikat se otkrio na elementarnoj faktografskoj pogrešci: u tobožnji dokument SDS-a krivotvoritelji su upisali sadašnje ime navodnog Udbina suradnika – Ivan Zvonimir Čičak – a on je kao tinejdžer imao drukčije ime.

Poučeni, očito, iskustvom o vlastitim promašajima u krojenju dokumentacije, četiri godine poslije u Slobodnoj Dalmaciji nije se pojavio dokument s naknadnim Barišićevim i Kovačevićevim intervencijama. Tvrdeći u formi pitanja da je Mesić radio za Udbu, tiskan je faksimil čiji se sadržaj uopće nije mogao pročitati. Tek nakon napisa u Jutarnjem listu da se isti dokument nudio i mnogim drugim redakcijama, Josip Jović, tada glavni urednik splitskog dnevnika, bio je prisiljen da svoj dokazni materijal tiska u punom opsegu. Pošto se napokon vidjelo da stranice Mesićeva dosjea, upravo suprotno naslovu, ne dokazuju njegov suradnički odnos s bivšom jugoslavenskom tajnom službom, postalo je jasno da je riječ o dobro poznatom rukopisu vrlo aktivne udbaške zajednice.

Milovan Škorić trenutačno živi u Austriji, kao vlasnik jedne privatne tvrtke za montažu radijatora. Božo Kovačević donedavno je bio revizor HRT-a i Hrvatskog olimpijskog odbora. A Ante Barišić je danas zaposlen kao predavač na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Povezuje ih zajednička prošlost: do raspada Jugoslavije sva trojica u hrvatskoj Službi državne sigurnosti radili su u odjelima specijaliziranim za progon tzv. državnih neprijatelja komunističkog režima. No povezuje ih i kolektivno preživljavanje nakon sloma Jugoslavije. Nakon što je SDS SR Hrvatske postao hrvatski SZUP, Škorić se stavio na raspolaganje Josipu Manoliću, HDZ-ovu osnivaču UNS-a, Božo Kovačević sprijateljio se s Antonom Vrdoljakom, HDZ-ovim direktorom HRT-a, a Ante Barišić služio je Iviću Pašaliću, prvo predsjedniku HDZ-ova Izvršnog odbora poslije političkom savjetniku bivšeg predsjednika Tuđmana. U tom svojstvu nije samo falsificirao dokumente o Čičku i Mesiću, nego je nedavno pripomogao da se tzv. Petračevi transkripti pojave u Nedjeljnom telegrafu, glasilu srbijanske tajne službe.