Ajme koliki pjevači... mene nisu htjeli ni primiti... poslalo nas u drugom razredu kod drugarice iz glazbenog koja je vodila zbor, ona lupila neku notu na klaviru i rekla da nek ja to otpjevam, ja otpjevao, a ona mi uljudno rekla da neće bit više potrebno da ja dolazim na zbor.  Kasnije, već u srednjoj školi jedan od mojih muzikalnih prijatelja je formulirao dijagnozu da "imam sluha ko da mi je slon prdno u uho kad sam bio mali".

Nego mojih 30 sekundi pionirske slave je došlo negdje u trećem ili četvrtom razredu.  Bio Dan Željezare u Sisku i neka akademija u kinu, a nas primjerne pionire iz svih razreda, jedno 20-tak, poslalo da damo karanfil na početku akademije visokim uzvanicima koji su sjedili u prvom redu.  Uglavnom su bili u nekim uniformama sa ordenjem, al mene zapao neki stari u civilu.  Ja mu dao karanfil, rukovao se s njim, on mi reko da sam ja dobar dečko, ja se nasmijao sramežljivo, i nakon toga mi svi otišli.  Na izlazu mi drugarica od jednog drugog razreda kaže u uho onako uzbuđeno, da jel znam ja kome sam to dao karanfil?? Nemam pojma naravno... a ono ispalo da to bio Jure Kaštelan.  (Meni bi puno više značilo da je bio Snješko Cerin, al dobro.)  No, to večer gledamo mi prvi dnevnik, akademija u Sisku jedna od udarnih vijesti, i u gro planu jedno 30 sekundi mladi Kauboj u plavoj kapi i crvenoj marami se rukuje s Jurom Kaštelanom...  drugi dan sam bio najveća zvijezda u školi, svi su mi došli reć da su me vidjeli na dnevniku.