
Jale3 je napisao/la:
Vidi cijeli citat
Darn, I didnt know about this
.
Vidi cijeli citat
Jale, stvarno NISI znao??? Ne mogu da verujem! Ovde (USA) je njihova tragična priča imala veliki publicitet. O Bošku i Admiri je snimljen i 1-časovni dokumentarac (BBC? Nisam siguran) koji je imao veliki odjek na Zapadu. Ja se samo sećam da sam, ko poslednji osnovac, bukvalno ridao gledajući ga. Ne zaboravimo, film je prikazan u jeku najžešćeg ratovanja, krajem 1993.
Što se tiče Englishmanove poruke: mislim da te razumem. Ali, dozvolićeš, svako bira svoje slike i uspomene. Meni je priča o Bošku i Admiri jedna od najdirljivijih, najuzbudljivijih, najtragičnijih i, na tužan način, jedna od najpoučnijih iz čitavog tog horror-rata. Simbolike ima napretek:
1) On - Srbin, ona - Muslimanka. I voleli se ludo. Boško je imao prilike još ranije da pobegne iz Sarajeva (brat i majka su mu već bili u Beogradu), ali nije hteo - zbog Admire.
2)Nisu se voleli samo njih dvoje, već su ih potpuno bile prihvatile i njihove porodice. Boška su njeni voleli kao sina, a Admiru je obožavala Boškova majka. Muslimani i Srbi. Pa nek mi neko kaže posle...
3)Način na koji je trebalo da predju na srpsku teritoriju je tek priča za sebe koja puno objašnjava u vezi čitavog rata u BiH: oni si prethodno bili platili debele pare (u DM!) mafijašima i na jednoj i na drugoj strani da bi , kao, nesmetano mogli da predju preko Miljacke! Verujem da će pošteni i objektivni istoričari tek imati šta da pišu o toj bljutavoj trgovini ljudima koja se nesmetano odvijala sve vreme okupacije Sarajeva! Ljudi moji, okupacija je bila pravi raj za razne tipove poput Ćela ili Caca ili Radovana... ti predratni krimosi su, najednom, preko noći, postali ljudi od businessa! Kojeg businessa? Pa, trgovine ljudima! Ko god je hteo da izadje iz Sarajeva je to mogao da učini, uz prethodnu uplatu od 3 do 5 hiljada marona - suma koju su posle na ravne časti izmedju sebe delili Srbi i Muslimani, kao najbolji ortaci! Koje li ironije! I sa jedne i sa druge strane linije fronta gazduju veliki Borci za slobodu svog naroda; a taj svojh narod oni najčešće i najuspešnije "oslobadjaju" od love i nakita! Pa, nek neko kaže da se pojedinci nisu i te kako ovajdili od rata! Ili, da Srbi i Muslimani ne mogu zajedno! Pričajte vi to maloj deci!
4) Puno bi se moglo naučiti i iz činjenice da do dana današnjeg niko zvanično ne zna ko je zapravo pucao! Srbi kažu - Muslimani; Hrvati i Muslimani kažu - Srbi! (To je ono naše staro: "On je prvi počeo"!). Siguran sam da ima ljudi koji znaju, ali iz nekog razloga oni i dalje - ćute. Čak ni anonimnih prijava nije bilo. Hmmm... zašto, pitam se?
5) A tek poetskih simbola u njihovoj tragičnoj sudbini!!! Njihova tela na kraju... Admira koja, poslednjim atomima snage, puzi do Boška da bi stavila ruku na njegovo već beživotno telo... Pa, onda, oni su ubijeni na mostu! Most koji je uvek simbol promene, prelaska u nešto novo, odlaska na drugu obalu... ali, nisu im dali, dušmani!
6)Na kraju, dragi Englishman, već rekoh da svako bira šta će staviti na zid i to prema sopstvenom ukusu i inspiraciji. I ja sam mogao da stavim slike srpskih žrtava (laka im zemlja!), ali to bi u meni budilo samo osećaj tuge i možda mržnje prema njihovim dželatima. Ja sam, medjutim, onog dana kada je u New York Timesu izašao članak o Bošku i Admiri, odmah pažljivo isekao isti i odneo ga na "plastificiranje" u uramljivanje. Zašto? Zato što mi je u tom trenutku, 1993. godine, baš taj kratak članak, na posebno dirljiv način, potpuno sažeo svu tragediju zemlje koja se zvala Jugoslavija. Veruj mi, ništa ni pre a ni posle nisam našao što je na tako upečatljiv način odslikavalo tragediju sva tri naroda, ali i nadu da će na kraju (a kraj mora jednom doći, zar ne?), ipak, prevladati tolerancija, a možda čak i - ljubav!