Ovo pitanje o orbiti je, po meni, najgenijalnije odgovorio Douglas Adams u legendarnoj trilogiji od pet knjiga (sic!) o Hitchhiker's Guide to the Galaxy.  Naime, tamo likovi (ljudi) uče jedni druge letjeti jednostavnim savjetom da sve šta moraš napraviti je baciti se na zemlju i - promašiti.

Orbita je, naime, ništa drugo nego slobodni pad, sa tangencijalnim vektorom brzine.  Zamisli da na plaži bacaš kamen u more.  Recimo da on kad ti napusti ruku da ide paralelno sa zemljom (u praksi ga naravno baciš prema gore, pod 45 stupnjeva za najdalji dobačaj, po Newtonovoj fizici, ali zanemarimo to), i onda se počne približavati zemlji dok još uvijek ide prema naprijed, dok ne padne u more.  Sad, da bi bacio dalje, moraš kamen izbaciti iz ruke, parelelno za zemljom, sa većom brzinom.  I tako sve većom i većom, dok se krivulja pada tog kamena ne izjednači sa krivuljom planete.  I onda kamen nikad ne padne nego kruži oko Zemlje zauvijek - dakle u orbiti je.  Bacio si ga na zemlju (dobro, u more) i - promašio.

Naravno, kao i kod svega u teorijskoj fizici, moraš zanemariti praktičnost toga eksperimenta, tj. da će naravno otpor zraka usporiti kamen, da bi kamen izgorio kao meteor u atmosferi pri takvim brzinama i sve tome slično.  Ali iznad atmosfere, gdje lete sateliti, to izgleda gotovo upravo tako.  Kažem gotovo, jer čak i tamo gdje leti ISS i slični sateliti ima nekog otpora tih svemirskih čestica, pa moraju periodički "podizati" orbitu i pojačavati taj horizontalni vektor brzine.  Ali i to nije beskonačno moguće, pa će jednom i ISS, kao uostalom i svi drugi umjetni sateliti, pasti natrag na Zemlju - već ih je ohoho popadalo, kineskih, ruskih, američkih...  Ili to ili povećati horizontalnu brzinu previše i katapultirati ih u svemir...

Inače ova slika gdje zemlja radi "udubinu" u prostoru i vremenu je trenutno znanstveno najbolje objašnjenje gravitacije.