svemir nije hologram. I cannot stress this enough

međutim, u teorijskoj fizici postoji koncept, poprilično apstraktne naravi, koji se naziva "holographic principle"
Ja ne razumijem taj princip, jer (zasad) nisam upoznat sa općom teorijom relativnosti i/ili teorijom struna, ali znam da ima veze sa sljedećom činjenicom, 

entropija crne rupe proporcionalna je površini njenog event horizon-a.
površini, a ne volumenu objekta ! 2D, a ne 3D. kao da je informacija o objektu pohranjena na njegovom 2D zapisu, ili metaforički, kao da je sami objekt projiciran sa tog zapisa, ilitiga hologram.
("holographic principle" zapravo nije direktno taj fakt, nego je ovo  jedna od posljedica ili tako nešto)

i sad generalizacijom te ideje na cijeli svemir dolazi do svakakvih bombastičnih teza.

ako pitanje glasi, je li svemir dvodimenzionalan, rekao bih vrlo jasno da NIJE. ono što se ipak naslućuje, a i mislim da je usko povezano sa ovim "holographic principle" je da se ista fizička realnost može opisati na više različitih matematičkih načina. ako je svemir jabuka, onda je matematički opis tog svemira upravo riječ "jabuka", ali jezika može biti i više, pa tako može biti i više matematičkih opisa istog svemira. 
e sad, jedan bi bio 2D shvaćanje, u kojem se jednako efikasno mogu rješavati Einsteinove jednadžbe kao i u 3D shvaćanju. to je svojevrstan izomorfizam među fizikalnim zakona

uglavnom  meni je to sve jako maglovito, probaj malo guglati "holographic principle", to je ključ cijele priče. ne volim čitati pop-znanstvene stvari jer u 100 % slučajeva izađem sa više pitanja nego odgovora, ali garant negdje na youtube-u illi po nekim stranicama ima pristupačna skica tog principa

Od jednog laika ka drugom (ispravite me ako griješim)

Prostor-vrijeme se savija pod utjecajem gravitacije. Zgodno bi bilo zamisliti zategnutu plahtu. Baciš mali kamen, malo će se malo plahta udubiti, baci veći, udubit će se više itd. To je Einstein zamislio, a jedna od manifestacija te ideje su crne rupe. Vraćajući se na anegdotu s plahtom, što teže tijelo, to veće udubljenje u plahti, odnosno, veća gravitacija tog tijela. Crne rupe bi imalo zapravo beskonačno udubljenje - što će reći gravitacija kojoj ništa ne može pobjeći.

Vrijeme, koliko možemo vidjeti, jest linearno. Međutim (navodno), u zakonima fizike ne postoji ništa što bi branilo da bude i drugačije, odnosno da ide npr. unazad. Međutim, mi ga tako doživljavamo. Samo što vrijeme nije apsolutno nego relativno, ovisi o brzini kretanja, o udaljenosti od centra gravitacije. Dakle, ono jest linearno, samo ne teče jednako brzo u svim uvjetima.

Eto, valjda sam ispao pametan

To vrijeme je malo veća "spačka" u našem postojanju.  Puno stvari utječe na njega (kako kaže zmaj, gravitacija, brzina kretanja u odnosu na istu, brzina svjetlosti...)  A pošto su te stvari oko nas konstante (ili toliko blizu konstantama da je to teško mjerljivo), nama se čini i da je vrijeme konstanta, tj. da se kreće "jednoliko pravocrtno".
Mada, pročitao sam negdje, da uzmeš dva čovjeka koji su se rodili u istom trenutku, i jednog staviš na Mt. Everest a drugog na plažu, nakon prosječnog ljudskog životnog vijeka, nekih 75-80 godina, onaj na Everestu bi bio jedno 2 sekunde mlađi.  Everest se naime vrti oko Zemljine osi po kružnici oko 9km većeg radijusa nego površina mora, pa ima za toliko veću linearnu brzinu, što opet za toliko utječe na vrijeme kao dimenziju.

Najviše me fascinira to da vrijeme potpada pod, kako to znanstvenici nazivaju, "tiraniju brzine svjetlosti"... Naime, "sada" je vremenska odrednica, ali mi to "sada" ne možemo percipirati.  Ono što percipiramo u ovom trenutku kao Sunce je zapravo slika Sunca prije osam minuta, Mjesec "sada" je Mjesec od prije sekundu i pol.  Ove zvijezde i galaksije oko nas "sada" su zapravo prije nekoliko godina, stoljeća... milijardi godina, ovisno koliko su daleko od nas.  Nitko zapravo ne zna niti može znati kako stvari izgledaju "sada", zbog te tiranije brzine svjetlosti.

Ovo je najbliže što ja sebi mogu predstaviti kao nelinearnost vremena.  Što se brže krećeš, tj. što si bliži brzini svjetlosti koja te "stiže", to ti vrijeme teče sporije.  A pošto gravitacija utječe na brzinu kretanja (gravitacija = akceleracija, znači jača gravitacija te jače ubrza), onda utječe i na protok vremena.  Kada bi se mogao kretati točno brzinom svjetlosti, vrijeme bi stalo jer bi stalno oko tebe bila ista svjetlost, tj. ništa se ne bi micalo ni mijenjalo...  A kada bi premašio brzinu svjetlosti onda bi vidio onu svjetlost od "prije", tj. putovao bi u prošlost...  A kako putovati u budućnost, bez Deloriana i flux capacitora, to još uvijek ne znam... tj. kako postići "negativnu brzinu" da ipak vidiš ono svjetlo koje još nije doprlo do tebe.  Valjda zato što mi je teško pojmiti da brzina svjetlosti, za razliku od ostalih "brzina" nije vektor... dakle smjer kretanja nije bitan, samo brzina... mmmm - que?

Ne znam, možda sam u krivu, ali tako nekako si to mozak mog kapaciteta može predstaviti... Vrijeme je zapravo određeno onom svjetlošću (tu ne mislim samo zračenje u vidljivom  spektru, nego sva ona zračenja što se kreću brzinom svjetlosti),  koja dopire do tebe i kolikom brzinom se sve to oko tebe mijenja.  Kad bi svjetlost bila digitalna, možeš si to zamisliti kao "frame rate" na videu...  Mi, kao nakupina materije, smo "naštelani" da se prilagodimo toj brzini, pa nam je svejedno.  Frameovi su konstanta, a vrijeme je varijabla - 32 framea je jedna sekunda i gotovo... Dakle u svemiru ne možeš povećati ili smanjiti broj frameova po vremenskoj jedinici, nego obrnuto, vrijeme je fleksibilino a svjetlost nije.

Ne znam koliko sam sad tu toga nakenjao i uspio predstaviti šta mi je u glavi, ali ako je nekom zanimljivo...

da, zapravo je najbitnija stvar ovo pri kraju što si napisao, vrijeme je fleksibilno a svjetlost nije. 
i bitno je znati da mi tu činjenicu nikad nećemo moći iskustveno percipirati, jer se presporo gibamo.

..i zato je tako teško shvatiti specijalnu teoriju relativnosti. koliko god da si možda upoznat sa jednadžbama, sa zakonima koji vrijede, koliko god imaš cjelovitu sliku o svemu, opet svakom problemu možeš pristupiti jedino i isključivo NEintuitivno, jer nismo tako konstruirani. 

"prostorvrijeme" je prefenomenalan koncept da bi podlegao istinskom shvaćanju, ali kada bi se bar donekle mogli naviknuti na to, bilo bi lakše. prostor i vrijeme su varijabilni entiteti, koji se mijenjaju (transformiraju, po tzv Lorentzovim transformacijama) da bi jedna stvar u svemiru ostala ista, a to je konstanta c, tj, da bi se u odnosu na svakog promatrača svjetlot gibala točno tom brzinom, c. 

Da, naravno da mi to ne možemo percipirati.  To je, zapravo, upravo ono što sam opisivao, tj. pokušao opisati sa onom analogijom sa frame rate.  Čak i da se krećem brzinom c i da vrijeme "stane", ja toga ne bi bio svjestan i sve bi mi se činilo normalno...  samo kad bi opet usporio vidio bi da je na tijelima koja se nisu kretala tom brzinom prošlo puno više vremena.

E=mc² 

Svemir je uglavnom prazan prostor.

Ključaj temu nema dalje