Umjesto 45.-e, Amerika je dobila 45.-og. Naravno, predsjednika, Donalda Trumpa. Prva predsjednica SAD-a ipak neće doći iz klana Clintonovih.
Prije bismo je mogli dočekati iz klana Trumpovih, ako se predsjednikova kćer Ivanka u budućnosti odluči za političku karijeru.
Predizborne ankete, koje su mahom predviđale premoćnu pobjedu Hillary Clinton, promašile su toliko da kruži šala da ih je gubitnica naručivala od hrvatskih agencija.
Nakon objave rezultata, u noći s utorka na srijedu prolivene su mnoge suze američkih celebrityja upregnutih, zajedno s golemom većinom medija i akademske zajednice, u kampanju Clintonove.
Pomodno im se u jadikovkama pridružilo i nekoliko naših zvjezdica, koje su odranije slijedile i trend javnih obznana kako će iseliti iz zemlje ako pobijedi njima nepoćudni kandidat.
Iako se po količini najava čini da bi za američke pevaljke i filmaše susjedne države trebale organizirati posebne izbjegličke kampove, do sada se nitko nije iselio, pa valjda neće ni Lady Gaga.
Nisu u pravu oni koji prigovaraju kako se naši mediji previše bave izborima u drugoj državi, pa makar ona bila i najmoćnija na svijetu. Štoviše, bilo bi opravdano da američke izbore pratimo i više nego naše, jer se temeljne odluke o nama samima donose upravo tamo.
Ne bi bilo pretjerano ni kolektivno zatražiti pravo glasa na američkim predsjedničkim izborima ili barem dopuštenje da sami, na našim izborima određujemo američkog veleposlanika u Hrvatskoj, jer je to očito najviša instanca u državi.
Stara priča kaže kako se Hrvatskom uvijek upravljalo iz središta na „B“: Budimpešte, Beča, Beograda, Bruxellesa, a danas možemo slobodno dodati – i Buzina.
Moćni Buzin, malo selo između Zagreba i Velike Gorice, sjedište je velike ambasade u koju periodično hodočaste i gdje se već godinama demokratski prosvjetljuju hrvatski čelnici. Zahvaljujući Wikileaksu saznali smo kako su naš Glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a u najdražem veleposlanstvu podnosili raporte o istragama u toku i pokazivali povjerljive dokumente.
Da su američki dužnosnici tog ranga u SAD-u tako brifirali neko strano veleposlanstvo dobili bi doživotni zatvor, ako ne i smrtnu kaznu. Kod nas se na taj skandal nitko nije ni osvrnuo, a partnerski odnosi su nastavljeni s više-manje istim likovima.
Zahvaljujući curenju na Wikilekasu znamo i kako se ministre vanjskih poslova u istom hramu demokracije i partnerstva pohvaljivalo jer su gušili zahtjeve obespravljenih Hrvata za svojim entitetom u BiH, a po istom pitanju su na preodgoju završavale i sitnije ribe kojima bi kasnije karijera strjelovito uznapredovala.
Kako, primjerice, objasniti da desni političar porijeklom iz nedalekog Imotskog, inače ljuta Hrvatina, u jednom trenutku svoje karijere osjeti potrebu doći u Mostar i tamo Hrvatima pljunuti u lice kako bi treći entitet bio najveće zlo? Valjda jer im je ovakva, dvoentitetska srpsko-bošnjačka BiH idealna.
Za neupućene, doći u Mostar i reći takvo nešto je otprilike kao da vam gost dođe u kuću, nasred dnevnog boravka skine hlače i istovari se. Za takvu iznenadnu bravuru nema drugog objašnjena nego da su netom prije nad dotičnim Imoćaninom uspješno proveden vanjskopolitički egzorcizam u američkom veleposlanstvu.
Slična se sumnja budi i kad HDZ-ovac ljubuškog porijekla u intervjuu važno kaže kako se zalaže za „konstitutivnost Hrvata na cijelom prostoru BiH“, što prevedeno znači nigdje, jer je upravo fintom o tobožnjoj univerzalnoj konstitutivnosti i počelo razvlašćivanje Hrvata u BiH. Dotični to vjerojatno ne razumije, ali svatko iole upućen u tu temu lako detektira odavno poznat rukopis ispod te poslušnički nabubane sintagme.
Politika donedavne američke administracije zadala je puno jada Hrvatima u BiH. Američko veleposlanstvo u Sarajevu, ni nakon što ga je 2011. godina vehabija Mevlid Jašarević punih 50 minuta rekreativno rafalao s tramvajskog stajališta bez ikakve reakcije sugrađana, nije se trgnulo iz dogmatskog drijemeža niti je ijednog trenutka nije posumnjalo u svoju viziju BiH.
Vremenom je postalo igračka u rukama lokalnog bošnjačkog osoblja i stopilo se s čaršijom do te mjere da je i samo postalo subjekt i objekt lokalne šege, kao npr. kad je, nakon propasti pokušaja dirigiranog „bošnjačkog proljeća“, kad su se svi prosvjedi i plenumi zamrli, zadnja šačica prosvjednika praćena tv-kamerama došla upravo pred američku ambasadu u Sarajevu pitati, što će dalje.
Katastrofalna američka politika u BiH lomila se preko leđa Hrvata, koji su odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač de facto izgubili status suverenog naroda. Umjesto da igraju na Hrvate, jedini siguran prozapadni faktor, Amerikanci su u BiH postali servis turske neoosmanističke politike, koja se s ruskom koja stoji iza Republike Srpske u zadnje vrijeme sve bolje razumije.
Posebno je bizarno to što je tobože najveći američki problem u BiH, Milorad Dodik, svojevremeno došao na vlast upravo uz američku pomoć, smijenivši ratno vodstvo SDS-a, e da bi im se vrlo brzo oteo i počeo provoditi još čvršću srpsku suverenističku politiku, s tom razlikom što njega, za razliku od prethodnika, nisu mogli ucjenjivati Haagom.
Zadnji američki pokušaj da uz pomoć „obrijanog“ SDS-a sada ruše Dodika, doživio je fijasko. Ispada da su se u svojoj viziji postdejtonske BiH Amerikanci virtualno suprotstavljali Republici Srpskoj, a stvarno politički razvalili Hrvate, a sve pod krinkom potpore „građanskoj“ politici, koja je ustvari bila samo puka krinka za većinski, bošnjački nacionalizam.
Uzevši sve to u obzir, na pitanje Hillary ili Trump, točnije nastavak dosadašnje američke politike ili eventualna promjena, iz perspektive Hrvata u BiH odgovor bi bio da je opcija koja bi mogla značiti bilo kakvu mogućnosti promjene, svakako bolja od dosadašnjeg procesa cementiranja bošnjačko-srpske dvoentitetske BiH.
Dosadašnja američka politika zatezanja s Rusijom preko europskih leđa, ako se ostvari barem dio Trumpove predizborne priče, mogla bi se promijeniti, prije svega na korist EU. Da je izborni rezultat bio drugačiji, postojala bi ozbiljna opasnost da bi i Hrvati uskoro opet išli na istočni front, samo ovaj put pod zapovjedništvom Hillary Clinton, Angele Merkel i Federice Mogherini, što nije izgledalo obećavajuće.
Treba se nadati da će, osim guranja Europske unije u konflikt s Rusijom, prestati i američko podržavanje islamista, a i sve iritantniji pokušaji ideološkog preodgajanja, ne samo Hrvatske, nego i cijelog svijeta, od izravnih pritisaka na politiku, pravosuđe, službe, o čemu možemo čitati na Wikileaksu, pa do financiranja i manipuliranja podobnim dijelom nevladine scene i medija.
Veći dio 20. stoljeća SAD su, uza sve negativnosti, za Europu bile ključni slobodarski faktor. No u 21. stoljeću se nisu proslavile. Možda je „šokantna“ pobjeda Donalda Trumpa znak da je moguć i pozitivan šok promjene neslavne politike dosadašnje administracije.
Nino Raspudić / Večernji list
