Bore, ne govorim o "učenju istorije" koja seže samo do prije 150 godina, nego o tome kako se to učenje istorije ili povijesti uklapa u nacionalno integracijske procese ili ti po zdravoseljački - "dovršavanje" nastanka neke nacije. U slučaju Hrvata i Srba "moderna" nacija stara je (ovisno o varijacijama u procjeni) 150 do 200 godina, a u slučaju Bošnjaka to je nešto što je u zametcima počelo s Kallayevom austro-ugarskom upravom krajem 19. st., a dovršeno je u svojim bitnim sastavnicama upravo u ovom ratu. 

Nitko tu ne osporava postojanje Nemanjića ili Trpimirovića niti njihovo nazivanje srpskim ili hrvatskim imenom, samo moramo biti svjesni da takvi tadašnji nazivi ne pokrivaju isto što i današnje srpstvo ili hrvatsvo, odnosno moderna nacija. Nacija nije nikakva iskonska ili biološka kategorija već određeni društveno-politički-kulturalni konstrukt koji svoje ideološke prauzore ima u engleskoj građanskoj revoluciji iz 17. st. i francuskoj revoluciji s kraja 18. st., odnosno konceptu "politički" utemeljene nacije ili s njemačkim konceptom kulturalne nacije bez čvrstog i jedinstvenog političkog okvira.

nista bez Svaba

Tunguzhani...ili kratko....Guzhani!

Ma nema potrebe za hvatanjem za samokres...

Dio odgovora ćeš naći u gornjem postu upućenom Boraniji, a evo još ponekog dodatka...

Muslimani ili Bošnjaci iz BIH se etnički ne mogu identificirati s Turcima, ako tu ne računamo "prirodne" viševjekovne migracije; bosansko-sandžaklijske prema Turskoj (što je par stotina tisuća križanih s turskim stanovništvom unutar naroda od 60 miliona) i sporadične prijašnje dolaske "neslavenskih" osmanlijskih dužnosnika u BIH. Mislim nitko ozbiljan niti ne vjeruje u takav tip identičnosti. Ono što dio bošnjačkih nacionalnih ideologa izvodi je kontinuitet muslimanskog stanovništva s političkim naslijeđem osmanlijske (čitaj turske, mada to nije jedno te isto) vladavine. Njihova logika ide otprilike ovim tokom: bosanski krstjani (nazivani još bogumilima i patarenima) iliti "izvorni" srednjovjekovni stanovnici Bosne nakon dolaska Osmanlija prelaze masovno na islam, islam je vladajuća vjeroispovijest stopljena s osmanlijskim državnim aparatom, odnosno političkom vlasti, osmanlijski državni aparat nestaje 1878., ostaju BIH muslimani koje "naprednije", "akceleranije" nacionalne ideologije Hrvata i Srba svojataju za svoje nacionalnointegracijske ciljeve kojima se BIH muslimani s obzirom na svoj samosvojni i "iskonskiji" identitet opiru da bi se na kraju taj kulturalno-politički identitet uobličio u "novi" (ali zapravo "stari", "kontinuitetski") političko-kulturalni identitet - bošnjaštvo.

Mislim, ništa novo i ništa "nelegitimno" (bez obzira što je nategnuto i artificijelno) pod kapom nebeskom. Tako počesto i nastaju nacije, a za naciju je ionako odlučujuća stvar masovno prošireni osjećaj samosvojnosti i posebnosti, odnosno nacionalna svijest bez obzira koliko su "povijesne" hipoteze tanke.

O Hrvatima i Srbima islamske vjeroispovijesti... Ova priča (kao i ona o Bošnjacima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti) je sasvim legitimna ako je se gleda s aspekta integracionističkih nacionalnih ideologija poput recimo starčevićevskog pravaškog hrvatstva. Prema takvim ideologijama nacionalnu pripadnost određuje politički okvir. Npr. nacionalnu pripadnost stanovnika nekakve stvarne ili projicirane hrvatske države određuje njihovo prihvaćanje života u tom političkom okviru. Svi stanovnici te države bili bi politički Hrvati bez obzira na svoje konfesionalne (muslimani, pravoslavci, katolici, budisti, protestanti, džedaji...) ili "etničke" karakteristike. Za "historijsko" pojačavanje tog stanovišta sasvim su dobrodošla razdoblja povremene političke uključenosti određenih područja BIH u različite "hrvatske" ili "srpske" države ili identificiranje određenih BIH plemićkih obitelji s hrvatskim ili srpskim imenom, a bogami ni za genezu bošnjaštva nije naodmet spomenuti povremene periode vlasti srednjovjekovne bosanske države nad nekim "hrvatskim" i "srpskim" zemljama ili osmanlijskom upravom u onome što danas zovemo Hrvatskom ili Srbijom.

Dakle, kao što vidiš, u svim tim "nacionalnim" pričama najbitnije je kako se čovjek osjeća, odnosno koliko se identificira s kojom nacionalnom pričom. Uglavnom uz tu identifikaciju počesto ide i stanovita "etnička" podloga nacionalnoj identifikaciji, ali može i bez nje.

mislis na OSmanlijski period?