http://hr.wikipedia.org/wiki/Livanjsko_pitanje
Bez obzira na odbijanje promjene referendumskog pitanja sa strane muslimanskog vrha, HDZ BiH je, kao i službeni Zagreb i dalje u potpunosti podržavao neovisnost BiH te pozivao Hrvate da izađu na referundum, te da glasuju za neovisnost. Sam predsjednik RH Franjo Tuđman, podržavao je neovisnost BiH, što se moglo vidjeti iz njegovog govora povodom Dana državnosti 30. svibnja 1993. godine, na kojemu je rekao kako su hrvatsko državno vodstvo, i on osobno, preporučili bosanskohercegovačkim Hrvatima da se na referendumu izjasne za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu.[2] Pri tome valja imati na umu da je Tuđman imao dosta poteškoća da svlada struju unutar HDZ-a, koja se protivila opstojnosti BiH i savezu s Muslimanima.[3]
Srbi su, kao što je bilo i očekivano, bojkotirali referendum, tako da je na glasovanje izašlo 64 % biračkog tijela, od kojih se 99.7 % odlučilo za neovisnost. Na temelju ishoda referenduma EZ je 6. travnja 1992. priznala RBiH kao neovisnu i suverenu državu. Iz priloženoga je zapravo vidljivo koliko je veliki doprinos bosanskohercegovačkih Hrvata za put BiH prema neovisnosti jer da su oni bojkotirali referendum kao što su to učinili Srbi, referendum bi propao, te ne bi došlo do međunarodnog priznanja RBiH.
Po povratku sa iz Lisabona, u Sarajevu je 25. veljače 1992. održana zatvorena, proširena sjednica Glavnog odbora SDA. Alija Izetbegović izvijestio je nazočne o rezultatima pregovora i upozorio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica. Izetbegović je rekao kako su Hrvati nakon sporazuma u Lisabonu pristali na referendum i objasnio:[4]
"Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristankom, mislim da smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju daće u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove saglasnosti. 
