DANAS ISMET DJUHERIC ZIVI SA SUPRUGOM
Hanumi com u selu Sijekovac kod Bosanskog Broda. Zaposlen je u Rafineriji nafte, gdje radi i njegova kcerka. Ne racunajuci nekoliko mjeseci izbjeglistva u obliznjim selima Dubocac i Kobas, to je danas jedina muslimanska porodica koja je cijeli rat provela u Sijekovcu.

Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio. Ovo je samo mali dio te price, svjedocenja o jednom tragicnom vremenu, o dogadjajima koji su se mogli odigrati, cini nam se, samo u uzavrelom bosanskom loncu, podgrijavanom podjelama i mrznjom od komsija preko Drine i susjeda preko Save.

POCETAK NESRECE: Prije rata bio sam zaposlen u Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista. Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora, kada je i pocela nasa nesreca.

Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene zadatke, tada je to bilo legalno, rat jos nije bio poceo na ovom podrucju, mada sam se plasio da ce rata biti. I u opstini su moji poslovi bili vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima, prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kazem Muslimanima, jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman.

Vec padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu z91. godine, ovdje su poprilicno narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je vec bila nova drzava. Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se stitimo zajedno, jer zivimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog naroda i mogu reci da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio moglo puno da im vrijedi.

Govorili su: "Pristupi, nece ti biti nista." To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana pocetkom marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se vec bili odvojili u Lijesce.

ZESTOKA PUCNJAVA: Ja sam bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da se dogovorimo kako da se zastitimo, najvise od kriminalaca, bilo je raspolozenje da se u straze ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali ove koje su zeljeli da zive zajedno. Mene su odmah smijenili sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke.

U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje oruzje. Prvo su pucali pa trazili da se predam. Pucnjava je bila zestoka. To vece razgovarao sam sa generalom Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u Brodu, sa stabom u Lijescu, i trazio da napadi na mene prestanu. Nisam se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja zena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najvise boljelo je da su medju napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca.

Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu.

HOSOVCI DOLAZE: Medjutim, ista grupa koja je mene napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod komandom ovdje poznatog njihovog vodje Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic je zivio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin, negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam bio u Derventi, u brigadi.

Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, ciji je komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac, zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio.

LISICA U KOBASU: Od tada, pa sve do oslobodjenja Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu '92. formirao sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nesto Hrvata i Srba u njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica "Mesa Selimovic", i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije general Slavko Lisica. Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica je brojala oko 120 boraca, sto se mijenjalo od vremena do vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre cete. Prosla je sva brodska i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica, Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni ljudi, oni koji su ostali da zive ovdje. Ova jedinica je posteno obavila svoj posao. Nase misljenje je bilo da imamo pravo da branimo svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi zivi i radi ovdje.

Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki nacin zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je prihvatio nase opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca, skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih nece niko dirati. I tada je rekao: "Ako ste voljni, poslat cu vam vozilo." Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmisljali smo o imenu jedinice, i koliko se sjecam, cini mi se da je bas Lisica spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio. Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica nismo nista uradili sto ne valja, neka neko od protivnika kaze da nije tako. Dolazili su nam strani novinari, cak je dolazila i princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis, ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi.

AGRESORI NA SVOME: To sto sam radio, sto smo radili, sami smo odabrali i ne kajemo se. Znam da su Srbi proglaseni agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske Republike Srpske, bili smo sa nasim komsijama, niko drugi nije bio tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako cu ja biti agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se pricuvati i ne ici sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini, kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo.

U mojoj ceti je bio znacajan broj Dervencana Muslimana, ali i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguce je to uzeti zdravo za gotovo, to sto se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz Srbije pa zauzele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama, 18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo govoriti o agresiji. Ta rijec je koristena da se privuce medjunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slucajeva da su sve tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i to ne moze da amnestira ni jedne, ni druge ni trece. To je ziva istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu komsije. Evo, i sada se vracaju.

Tacno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u HVO-u. Morali su slusati sta im se kaze. U svakoj jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao savjetnik, a zna se sta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje, nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije.

ZLOCIN U SIJEKOVCU: Zlocin u Sijekovcu desio se 26. marta z92. godine. Ja sam tada bio u Derventi, u svojoj jedinici, kao operativac u stabu Brigade. Prvi sam u Derventi dobio informaciju o tome sta se dogodilo. Znam da je tadasnji krizni stab Sijekovca donio odluku da se izvrsi napad i razoruzanje tog dijela sela, o tome postoje i pisane informacije. Tu naredbu potpisao je Smajo Havic, tadasnji predsjednik kriznog staba Sijekovca, koji se ubrzo nakon toga povukao, valjda je vidio sta je uradio. U tom napadu ucestvovali su Obradovicevi hosovci i interventni vod Nijaza Causevica Mede, u kojem je bilo ekstremnih Sijekovcana, i Hrvata i Muslimana. Tada je izgubilo zivote osam Srba, neduznih ljudi, koji nikome nisu bili nista krivi, a neki su od njih cak bili i retardirani. U Derventi sam dobio tu vijest od Mise Bacica, sada vec pokojnog, nadam se da ce biti rehabilitovan, jer nacin na koji je izgubio glavu ne ide na cast nikome ovdje.

U Sijekovcu je prije rata bilo najvise Muslimana, pa Srba, pa Hrvata. Da nije bilo ekstrema, robijasa i kriminalaca, Sijekovac je mogao zadrzati i status neke neutralnosti, iako je tesko bilo ostati neutralan.

Slucaj je dobro dosao da se nastavi rat i znacajno uticao na to, bez daljeg. To je jedan od dogadjaja koji su rekli da vise nema povratka nazad. Da ovog zlocina nije bilo, mnogo ljudi ne bi bjezalo kad smo mi dosli. Mnogi nisu zeljeli da odu, ali su se plasili osvete.

PIKLOVIC SNIMA FILM: Na ovom podrucju komandovao je HVO. Farsa je kad se kaze da su Muslimani imali neka svoja prava. Istina, bili su u manjini, u odnosu na Srbe i na Hrvate, pogotovo u odnosu na Hrvate. Od marta do oktobra '92. ovdje je bila vlast HVO-a, koji je drzao cijeli ovaj prostor, sve do Podnovlja prema Modrici. Moze se slobodno reci da je to bila hrvatska vlast, jer se komandovalo iz Hrvatske.

Vojne jedinice formirane su prema sastavu stanovnistva, pa je, na primjer, 102. bosanskobrodska brigada imala Sijekovacki bataljon, kojim je komandovao Adnan Ramadanovic (poginuo kasnije od komsija). On je bio prvi komandir vojne policije u Sijekovcu pocetkom marta z92. Sva naredjenja dolazila su od HVO-a. Ivan Brizic je bio predsjednik kriznog staba, Armin Pohara mu je bio nekakav prvi izvrsilac, ali su sva naredjenja dolazila iz Slavonskog Broda. Postoji film koji su snimali ljudi iz HVO-a, koji prikazuje paljenje sela kad su se Srbi povukli, od Lijesca pa nadalje. Licno je Piklovic isao u automobilu i gledao kad su ta sela paljena, snimano je iz njegovog automobila, a on je bio tada predsjednik Izvrsnog odbora SO Slavonski Brod. Mislim da je Tudjman licno dao odrijesene ruke Anti Prkacinu da u Posavini radi sta hoce. HVO je popalio sva srpska sela prema Doboju. Vjerovatno je to paljenje izvrseno da se Muslimani iz Kotorskog i od Modrice ne bi naselili u ta srpska sela i tako promijenili etnicku sliku u opstini.

Postoji dokumentacija, sa imenima, iz koje se vidi da su pripadnici takozvanog Sijekovackog bataljona, u kome je bilo dosta Muslimana, primali platu iz Hrvatske. Ko je onda bio agresor? Ovdje je ratovalo nekoliko formacija hrvatske vojske. Jedna od njih je bila 108. brigada, prva formirana brigada hrvatske vojske, koja je, kako kazu, oslobodila kasarnu JNA u Slavonskom Brodu. Dozivjela je debakl na Kostresu i Novom Selu, gdje je izginulo 60 do 70 posto njenog sastava. Ja sam zarobio njihovu dokumentaciju. Komanda Brigade je bila u jednoj kafani kraj Ukrine. Sjecam se visoke vaze sa karanfilom na stolu, mapa, koje sam nasao. Mislim da se komandant zvao Martin, ne sjecam mu se prezimena, ali znam da je bio rezervni oficir a prije rata komandir jedne inzenjerijske cete JNA u Derventskoj brigadi.

Oni su ovdje dosli iz Hrvatske, ovdje su komandovali, bili glavni. Ovdje je bila i bjelovarska i jos neke brigade hrvatske vojske. Kad smo oslobodili Brod i zarobili neke ljude, pricali su nam kako su ih prevarom doveli ovdje, rekli im da idu na Okucane, a onda ih dovedu u Brod.

Ja sam bio dezurni u kasarni u Derventi kad je HVO zarobio Fikreta Abdica na Radicu. Javim se na telefon. Neko kaze: "Evo vam Abdic, j**o vam on mater, pustite Vencelovku i Stanica." To su bili Hrvati koje smo mi zarobili, ali smo ih odmah pustili. Pozovem komandanta odbrane kasarne majora Stajcica. Nismo htjeli da razgovaramo o razmjeni.

ONO STO SVI ZNAJU: U Brodu je otkrivena masovna grobnica Srba koje je pobio HVO do oktobra '92. godine, ali to nije cak ni publikovano. Ima nesto i zapisnika o tome sta je radio Nijaz Causevic Medo, ima izjava svjedoka, ima i filmova. Causevic je snimio film od tri sata o svojoj jedinici. Njegova grupa je silovala zenu Srpkinju iz Sijekovca, isjekla je na komade i bacila psima. Bilo je i drugih silovanja, i slicno. Pripadnik Medine jedinice je ubio covjeka koji je prodao konja, Hrvata. Obradjeno je to, to je obradila vojska, a i policija. U Sijekovcu su 26. marta ubijena trojica Zecevica, Milan, Vaso i Petar (Milan je bio vozac u Rafineriji), pa Luka Milosevic i njegova dva sina. Sreto Trivic, dobar moj prijatelj, stariji covjek, bio je u penziji, dokazano je da je zaklan dok je sjedio u fotelji, prisli su i zaklali ga.

Mustafa Kovacevic, elektroinzenjer u Rafineriji, strucnjak cijenjen u svijetu, i njegova zena Mirsada, ubijeni su dok su bili na vlasti HVO i Medo, zatim su spaljeni, ali su nadjeni i sahranjeni. Ubijen je moj badzo Mustafa Alic, u svojoj kuci, njegov les nikada nije nadjen. Jos neki ljudi su nestali bez traga, uglavnom Srbi i Muslimani. Hrvatski dio ekstremnog rukovodstva je govorio: "Prvo sredite komunista, a znate koji su, evo vam spiskovi, pa onda idite na Srbe."

To je istina. To svi znaju. Neki od ljudi koji su to uradili i sada slobodno setaju.

MEDO U SKUPSTINI: To je tako trajalo tacno do 7. oktobra '92. godine, kada smo mi usli u Brod. Rekao sam "mi", jer sam i ja bio jedan od komandanata koji je ucestvovao, kako mi kazemo, u oslobadjanju Bosanskog Broda. Negdje smo taman izasli ovdje u pravcu Sijekovca, vratili se kuci. Zurili smo, jer sam znao da ovdje ima postenih i dobrih ljudi i da ce neki htjeti da sacekaju da se vratimo. Tako je i bilo. Nazalost, neki su ostali, ali su izgubili glavu. Takav je bio sticaj okolnosti, takav je rat, to je nasa nesreca.

Dosta sam nezadovoljan onim sto je uradjeno na utvrdjivanju zlocina. Nesto su radile nase vlasti, nesto IPTF. Dosta tih ljudi, kao sto su Nijaz Causevic Medo, koji je sigurno odgovoran za dosta zlocina na ovom terenu, a za Sijekovac posebno, nikada nisu odgovarali. Obradovic je poginuo, nema ga, ali je ostalo dosta njegovih ljudi koji su ucestvovali u svemu. Tu je Zeljko Barisic, koji je tada bio ovdje, imao je cin generala u HVO-u. Ima jedan televizijski snimak na kome se vidi kako Barisic predvodi takozvanu grupu za borbu protiv snajperista kod poste u Brodu. To je montaza. Blazen Kljajic je takodje jedan od takvih.

Nijaz Causevic Medo zivi sada u Slavonskom Brodu, ali je na celu koalicije odbornika iz Federacije BiH u Skupstini opstine Bosanski Brod. Cak je jednom stekao hrabrosti ili ludosti, ne znam, pa je dosao na sjednicu Skupstine opstine, istina u pratnji SFOR-a, i tada je izbila guzva, pa ga je SFOR morao nabrzinu prebaciti u Slavonski Brod. Clan je MBO-a, i Muhamed Filipovic je bio kod njega u kuci.

U Sijekovcu se zivot pomalo obnavlja. Vratilo se oko 70 posto Srba, ima nesto izbjeglica, a u zadnje vrijeme vratilo se desetak--dvanaest muslimanskih i jedna hrvatska porodica. To su uglavnom stariji ljudi, mladji dodju da pogledaju i opet odlaze. Ali, ljudi i poslije svega zele opet da zive zajedno. 

jel su to hrvati iz posavine, oni koji su zdusno branili teritorijalni integritet medjunarodno priznate drzave republike bosne i hercegovine u ovim pricama mozda bad guys? au je**mu, kad ce ta medijska masinerija takozvane republike srpske, kako li vec, malo pisat i o svojim zlocinima? a ima ih...nazalost jako puno...

NAJAVLJENI koncert srpske turbofolk pjevačice Cece Ražnatović u Sarajevu izazvao je žestoke kritike i neodobravanja, a pokrenuta je i kampanja da se takav događaj spriječi. Diljem Bosne i Hercegovine osvanuli su leci koji svojim sadržajem pozivaju na bojkot koncerta i kažnjavanje onoga tko ga organizira. Navodi se još i kako će, ukoliko stupi na bosansko tlo, Cecu pojesti mrak. 

Potpisnici letaka mnoge su islamske organizacije, ali i udruga "Majke Srebrenice". "Nije mi jasno kako netko može ogranizirati koncert supruge najvećeg ratnog zločinca na Balkanu. Protivim se tome i smatram da je nerealno očekivati da će ovakva vijest proći bez zgražanja. Ako se nekome sluša to što ona mekeće, neka ide kod nje u Srbiju", rekao je za srpski internetski portal Kurir Almir Hadžić, član udruge "Majke Srebrenice".

"Zilko Sound" iz Zenice organizator je Cecinog nastupa koji je još u pregovorima, a Eldar Omerović, suvlasnik te agencije, tvrdi kako će pokušati sve da se ovaj koncert ipak održi. "Razmatramo koliko bi bilo sigurno doći s Cecom u Bosnu. Idući tjedan putujem u Beograd gdje ću Ceci iznijeti ovaj prijedlog, pa ako se ona s tim složi, odmah krećemo u realizaciju", rekao je Eldar za portal Kurir.

Ceca Ražnatović inače je supruga Željka Ražnatovića "Arkana", srpskog ratnog zločinca, kriminalca i vođe paravojne postrojbe "Srpska dobrovoljačka garda" koja je odgovorna za genocid i brutalno ubivanje i silovanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Željko Ražnatović je nakon rata bio umiješan u srbijansko kriminalno podzemlje koje ga je kasnije u beogradskom hotelu "Interkontinental" i ubilo.

Ovo nije prvi put da se u BiH pojavljuju letci i plakati koji pozivaju na bojkot srbijanskih pjevača. Isto se dogodilo kada je Dragana Mirković, također turbofolk pjevačica, 1998. godine trebala održati koncert u Tuzli. Unatoč snažnim prosvjedima, Dragana je ipak održala koncert koji je prošao bez ikakvih incidenata. Ceca je poslijednjih nekoliko godina postala jedna od najslušanijih turbofolk pjevačica u Hrvatskoj čiji su "obožavatelji" nedavno osnovali fan klub, a radi se uglavnom o tinejdžerima koji su rođeni poslije rata ili koji nemaju uvid tko je Ceca Ražnatović i što ona predstavlja.