Don Branko Sbutega ( 1952.-2006.)
Posljednji pozdrav prijatelju...
Zvanične vijesti od 27.aprila.2006. su ovako izgledale:
“Don Branko Sbutega, župnik crkve Svetog Eustahije u Dobroti u Boki Kotorskoj preminuo je jutros u 54. godini. Don Branko Sbutega rođen je 8. aprila 1952. u Kotoru, gdje je završio gimnaziju. Studirao je medicinu i teologiju u Zagrebu, Beču i Rimu. Don Branko Sbutega za sveštenika je zaređen 1979. godine u crkvi Gospe od Škrpjela u Boki Kotorskoj. Od tada je bio pomoćni župnik u Dobroti, a 1982. je u tom mjestu postao župnik župe Svetog Eustahije. 1991. godine od Hrvatske biskupske konferencije dobio je zaduženje da u Padovi otvori Centar za pomoć izbjeglicama. U svoju župu vratio se 1996., a tri godine kasnije osnovao je Caritas Kotorske biskupije.
Don Branko Sbutega bio je autor brojnih članaka u časopisima i novinama, koautor knjige Stara književnost Boke. Iste godine objavio je knjigu "Kurosavin nemir svijeta", čije predstavljanje je za danas bilo najavljeno u Zagrebu.“
Ove vijesti ste skoro svi već pročitali ili čuli.
Mene je njegova smrt dočekala potpuno iznenada.
U prvom trenutku nisam vjerovala u to, mislila sam da je u pitanju neka zabuna ili neslana šala, a onda su mi gurnuli novine u ruke i otvorili stranicu sa čituljama.
Bila je istina.
Don Branko je umro.
Otišao je bez pozdrava, na brzinu i u žurbi...reklo bi se kao da je umro na trenutak s ciljem da se ponovo vrati.
Ali on se neće vratiti, niti ćemo ga više ikada sresti s cigaretom u ruci i čašom vina kako onim svojim divnim dubokim glasom priča s ljudima, običnim narodom koji je tako volio kao što su i oni voljeli njega.
Jednom su ga ti isti ljudi, sa kojima je često sjedio u lokalnoj konobi, pitali:” Don Branko, a zašto niste pošli dalje od Perasta? Zašto niste ostali u Veneciji? Mogli ste završiti u Vatikanu.”
Na to je don Branko odgovorio:” E, dragi moji...a šta vi mislite da bih ja sad mogao ovako sjediti sa vama i pričati da sam dogurao do Vatikana?”
To je odgovor koji ovog čovjeka najbolje opisuje.
Bio je boem, šarmer, ljubitelj života i žena ( neka mi crkva oprosti na ovome, ali uvijek je davao komplimente lijepim ženama), vrhunski intelektualac, organizator brojnih kulturnih manifestacija u Boki, ljubitelj i poznavalac muzike i umjetnosti u cjelini, dobar čovjek i prijatelj.
Bio je duša Boke i ostaće zapamćen kao takav.
Ovo je priča od don Branku ( svi smo ga samo tako zvali) iz mog ugla, osobe koja je imala tu priliku da ga upozna i da se druži sa njim.
Ja nisam katolkinja, niti je don Branko bio moj sveštenik koji me je ispovijedao i pričešćivao.
Ne stanujem čak ni u zoni njegovog dekanata da bi ga tako poznavala, ali za upoznati don Branka to nije bilo neophodno, a najmanje koje ste vjere.
On je bio čovjek jake harizme i bio je otvoren prema svakome
Prvi put sam ovog izuzetnog čovjeka vidjela na televiziji prije nekih 20 godina u emisiji “ Interview “ Radio-televizije Zagreb.
Ta emisija je na mene ostavila strašan utisak i nisam bila jedina.
Dobro se sjećam da je na insistiranje gledalaca emisija reprizirana.
Don Branko je intervjuisan u Perastu i tada sam prvi put vidjela crkvu Svetog Đorđa i crkvu Gospe od Škrpjela koje se nalaze na dva mala ostrvceta u bokakotorskom zalivu.
Prije 20 godina sveštena lica nisu bila česti gosti na medijima i pojavljivanje don Branka je na većinu nas ostavilo poseban utisak, jer je riječ iznad svega o strahovitom intelektu koji je on imao.
Jednostavno, mnogi od nas na tako pametnog čovjeka, a pri tome sveštenika nismo bili spremni.
Fascinirao nas je na prvu loptu.
Poslije sam pročitala sve njegove intervjue po novinama do kojih sam mogla doći, ne znajući da će me život odvući u njegovom pravcu i da ćemo se konačno upoznati.
Obično nemam pred ljudima tremu, ali kada sam mu prvi put pružila ruku, imala sam.
Stekla sam utisak preko medija da je on poput “vanzemaljca”, da je nedodirljiv u tom svom svijetu, a onda me je dočekao blagi šok da je on zapravo jedan najnormalniji čovjek koji je non-stop u pokretu, kojega ćete sresti u Kotoru na pjaci skoro svaki dan, koji se javlja i pozdravlja sa svima i koji je toliko neposredan i susretljiv da je to razoružavajuće.
Doduše možda sam očekivala da je malo viši jer sam ga tako doživljavala, ali i pored toga sto je bio nižeg stasa, don Branko je osoba koji je ostavljao snažan utisak svojom pojavom.
Brižan i ljubazan sa svima.
Ako bi vas pitao za zdravlje ili vam se javio u prolazu, on to nije uradio pro-forme, već bi vas najistinskije pitao kako ste i kako su vaši bližnji.
Uvijek bi iskoristio priliku za neku šalu, bio je nevjerovatno duhovit i zabavan.
Dobro se sjećam da je mi je, poslije koncerta Zagrebačkih solista u Katedrali Svetog Tripuna u Kotoru ( tačno prije godinu dana), prišao i poljubio ruku.
Potpuno neobičan gest za sveštenika, ali don Branko je bio takav.
Da je bilo ko drugi od svešenika to uradio, bilo bi mu zamjereno, ali ne i njemu.
On je znao reći:” Kad vidim lijepu ženu ja moram dati kompliment.”
Mada, znao bi i da plane.
Znao je biti itekako glasan kad je ljut.
Klasični bučni ovan koji kad zagalami ne mjeri decibele, ali ga je to brzo popuštalo.
Nikada se nije žalio ni na šta, osim jednom kad sam to lično čula.
Bilo je nakon koncerta srednjovijekovne muzike u crkvi Svetog Đorđa .
Pili smo neko piće u dvorištu crkve, bilo je ljeto, velika vrućina i on je došao sav blijed.
Kasnio je, što je bilo malo neobično za njega.
Jedna gospođa ga je upitala kako je, na šta je on odgovorio:” Nisam dobro moja Mare, guši me...guši me.”
To je bilo prije dvije godine.
To je bilo prvi i posljednji put da sam čula da on ima problema sa zdravljem.
On je bio od onih koji nije htio o tome govoriti, niti je imao vremena za liječenje.
Htio je živjeti do zadnjega trenutka onako kako je navikao.
Nije htio da ga drugi ljudi vide drugačijeg.
Zato će nam svima ostati u sjećanju samo onakav kakav je i bio.
Čekaćemo ga i dalje da izviri iza nekog ćoska stare kotorske ulice i da uz svoj poznati osmijeh kaže:” Ma, živ sam ljudi...nisam vam ja od onih koji tek tako umiru. Samo sam se šalio.”
Zato, don Branko, neka ovaj tvoj odlazak bude samo jedna od tvojih šala.
Među svima nama koji smo te upoznali i među svim tvojim dragim Bokeljima, i dalje živiš.
Iza sebe si ostavio toliko dubokog traga koji ne može biti zaboravljen.
Neka ti je laka zemlja don Branko.
Hvala ti na svemu.
Boli li tebe glava uveche, mene prskava....