Ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve: Dok je trudna, žena nije vlasnica svoga tijela!

To gore po činjenice, ovaj hegelijanski lapidarij nekako najbolje odgovara raspravi koja je zapodjenuta na osnovi intervjua koji sam nedavno dao za Jutarnji list, a koji je pobudio snažne apologetske reakcije gospođa Slavenke Drakulić i Vesne Pusić. Osnovna dilema koju one postavljaju lako je rješiva. Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenim časopisima Bogoslovska smotra 80 (2010.) 2 i Društvena istraživanja br. 105-106, a dostupni su i na “hrčku” pa ih je jednostavno pregledati i dobiti željene informacije o metodologiji, autorima, projektu...

Toliko o istraživanju. Ono, nažalost, ionako ne zanima komentatorice. Ovdje bih se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se i u ovim tekstovima vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.

Hrvati, Crkva i država

Jedan od konstantnih stereotipa koji se uporno veže uz Hrvate i hrvatsku državu jest onaj da je država previše vezana uz Crkvu i da nije dovoljno sekularna. Autori tih sentencija vjerojatno i ne znaju da je sama ideja autonomije Crkve i države te podjele vlasti iz koje se razvija ideja o autonomiji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti došla upravo iz Crkve, od pape Gelazija I. u 5. stoljeću.

Nadalje, u suvremenoj Europi postoji daleko veća povezanost Crkve, nacije i države no što je to slučaj u Hrvatskoj. Da spomenemo samo neke, najočitije primjere: britanska kraljica je ujedno i poglavarica Anglikanske crkve i to je državna crkva, isto kao i većina crkava u skandinavskim državama u kojima je iznimno visoka religijska identifikacija uz nisku vjersku praksu. Zašto je to problem u Hrvatskoj? Ili samo Hrvati ne bi smjeli imati svoj nacionalni i vjerski identitet i povezivati ga?

Hrvatima se, uz ostale etikete, kao genocidnost, nacionalizam... lijepi i etiketa vjerske netrpeljivosti. Dok prve dvije etikete dolaze iz staljinističke radionice, ova je vezana uz trend porasta nasilja povezanog s religijskim fundamentalizmom u svijetu i pokušava se bez rezerve “prilijepiti” Hrvatima. Inače, znano je da je specifikum staljinističke torture bio optužiti žrtve za zločine koji se nad njima vrše i tako ih potpuno uništiti, fizički i moralno.

No, to je druga priča. Svakako vezana uz ovaj stereotip, ali ne možemo je ovdje dalje razvijati. Ovdje valja upozoriti na činjenicu da do nasilja povezanog s vjerskim fanatizmom ne dolazi u visokoreligioznim europskim zemljama poput Italije i Poljske, već upravo u sekulariziranim zemljama poput Francuske, Engleske i skandinavskih zemalja. Po mom dubokom uvjerenju, to je sraz dvaju fundamentalizama: religijskog i sekularnog koji su jednako agresivni i opasni. No činjenica je da do sukoba ne dolazi u zemljama visoke religioznosti, uključujući Hrvatsku. Zašto je tome tako, to je stvar za analize - ali tako je, a ne obrnuto.

Ateisti dušobrižnici

Meni je kao vjerniku na jednoj razini, a kao sociologu na drugoj razini fascinantna ova opsjednutost ateista i agnostika pravovjerjem i ortopraksijom, odnosno življenjem vjere vjernika. Tu imamo zanimljivu inverziju.

Dok se ozbiljni katolički moralni i pastoralni teolozi bave analizom vjere i nevjere, pokušavaju razumjeti što se događa u društvu i Crkvi, trezveno analizirajući rezultate empirijskih istraživanja i pažljivo gradeći pastoralne modele i moralne imperative primjerene vremenu, dotle dijele lekcije vjernicima kakvi bi oni vjernici trebali biti. U čemu je poanta kod ovog dušobrižništva ateista i agnostika u Hrvatskoj, to je stvarno sociološki intrigantan i neistražen fenomen.

Većina ljudi u svijetu je religiozna. Većina mladih u svijetu je religiozna. Europa u tom kontekstu predstavlja “exceptional case”. Iz pisanja Slavenke Drakulić ispada da je religioznost neka bolest. To bi značilo da je većina ljudi u svijetu, pa i zapadnom svijetu, uzmemo li u obzir Ameriku, bolesna i izgubljena.

Teško da je tome tako. Bit će ipak prije da je religioznost antropološka konstanta, a odstupanje od iste povijesni kuriozitet koji se dogodio na određenom geografskom području u određenom povijesnom trenutku.

A o ideji da jugoslavenski socijalizam u Hrvatskoj nije priječio religiju, kako to postavlja Slavenka Drakulić, može se samo reći da je ekvivalentna onoj jadnog biskupa Williamsona koji je negirao holokaust. Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.

Pobačaj i zabrana

To je velika tema, ali ovako telegrafski: već od sredine II. stoljeća kod kršćana se jasno ustoličila ideja da su pobačaj i čedomorstvo strašni zločini na istoj razini.

To je ostalo do dana današnjega i ostat će do konca svijeta u Katoličkoj crkvi. Suvremena prenatalna medicina samo potvrđuje to uvjerenje stare Crkve koja se svojim moralnim učenjem suprotstavila tim poganskim običajima. U obrani prava na pobačaj često se operira pravom žene na raspolaganje svojim tijelom. To je višestruko kriva teza. Prije svega nije riječ o njezinu tijelu, nego o tijelu djeteta koje je novo biće, ovisno o majci, ali drugo od nje. S druge strane, ne stoji ni ova ideja o potpunoj autonomiji čovjeka u raspolaganju svojim tijelom.

Barem ne u zapadnom civilizacijskom krugu. Kada bi, naime, tome bilo tako, onda bi samoubojstvo bilo legalno kao apsolutna mogućnost raspolaganja tijelom - a nije. Inače, kada je riječ o ovom pitanju, onda dolazi do izražaja ova načelna razlika između Crkve i liberala.

Na načelnoj je razini Crkva kruta, nepopustljiva i beskompromisna, a kada je u pitanju konkretan čovjek koji je zapao u grijeh, zločin, nemoral i svakojaku opačinu koja se može dogoditi biću kakvo je, prema učenju Crkve čovjek, onda je Crkva maksimalno tankoćutna, milosrdna i traži putove da posrnulog, palog čovjeka pridigne, a ne da ga osudi i satre, imajući u vidu da su načela tu radi čovjeka, a ne čovjek radi načela. Zanimljivo bi bilo analizirati liberalni pristup istoj problematici.

Pitanje pobačaja pitanje je vrednota, a ne tehnike. Naivne su ideje da bi tzv. spolni odgoj mogao riješiti probleme vezane uz čovjekovu seksualnost koji muče suvremenog čovjeka. Aktualni papa upravo u svojim posljednjim enciklikama naglašava važnost ponovnog promišljanja čovjeka. Preuzetno je i opasno od čovjeka da definicijom određuje što bi moglo ili ne bi moglo biti čovjek, ili što još nije i više nije “dovoljno” čovjek.