Naravno, ako se, s druge strane, potpuno podčinite volji crkve, onda postoji i nagrada, nebulozno mjesto zvano raj, ali njegov opis ni izdaleka nije tako precizan i dramatičan kao opis pakla. U svakom slučaju, sa ova dva psihološka oružja - sa mrkvom i batinom - sa rajem i paklom - kršćanstvo je uspjelo osvojiti Rimsko carstvo, uništiti ga i poslati najveću civilizaciju klasične povijesti u ponor mračnog Srednjeg vijeka.

Povijest nam pokazuje da su ova psihološka oružja djelovala i da se Rim raspao na komadiće.

Od dva psihološka oružja, strah - monstruozni strah od pakla - bio je daleko moćniji.

Pošto je čvrsto uspostavilo ova dva koncepta, raja i pakla (a posebno pakla), “novo učenje” je počelo naglašavati vjeru - vjerovanje u ono što ne vidite. Jednostavno rečeno, ovo znači - vjerujete u ono što vam kažemo, iako za to ne možemo pružiti ni najmanji dokaz. Bez obzira koliko besmisleno učenje bilo, samo ako uspijete natjerati ljude da u njega povjeruju, ono vrijedi kao da je istinito, usprkos nedostatku dokaza.

Cjelokupna židovska mreža je osvetnički propagirala ovo učenje među Rimljanima. Na nesreću, Rimljani su bili dovoljno glupi da kupe ovu vreću smeća, praćena učenjima koja su ih zaista iskidala na komade - pri čemu su posebno loši, samoubilački savjeti utkani u “Besjedi na gori”.

Iako su koncepti raja i pakla već spominjani u Starom zavjetu, bili su od minornog značaja i svakako nisu bili tako dramatično prikazani i stavljeni u centar kao u Novom zavjetu. Židovi su bili prvenstveno zainteresirani da savladaju svoje neprijatelje, počine genocid nad svim plemenima i gradovima do kojih mogu doći i da marširaju naprijed, uz blagoslov njihovog Gospoda, Jehove. Sve to imalo je za cilj da ujedini i oblikuje židovsku rasu.

Sa Besjedom na gori, u Novom zavjetu, međutim, potpuno je druga priča. Tu nalazimo da Krist širi potpuno nove savjete, a ti savjeti su takvi, da ćete, ukoliko ih slijedite, potpuno uništiti sebe, svoju obitelj i svoju naciju. A to je, dragi moji prijatelji, upravo ono zbog čega je ovo učenje i napravljeno - ne da uništi Židove, koji su imuni na njega, ali ga prenose Bijeloj rasi, već da uništi neprijatelje - rimsku civilizaciju toga vremena posebno i Bijelu rasu općenito.

Kad spomenete Besjedu na gori prosječnom čovjeku, on nema ni najmaglovitiju ideju o čemu se tu radi, već misli da je to zbirka divnih, idealističkih fraza, koje možda nije lako ispuniti, ali zar ne bi bilo divno kada bi svatko zaista tako postupao?

A odgovor je, ne, ne bi bilo divno kad bi svatko tako postupao.

To bi nas uništilo i uništilo bi našu civilizaciju i našu rasu. Koncepti sadržani u Besjedi na gori su idealistički - oni su očigledno glupi i u potpunoj kontradikciji sa svim zakonima prirode. U kontradikciji sa svim dobrim, zdravim, čistim instinktima koje je priroda utkala u vas, radi vašeg samoodržanja i općenito, u potpunoj kontradikciji sa svim razumnim, dobrim zakonima koje je civilizacija izgradila tijekom tisuća godina.

Najveći dio Besjede na gori nalazi se u Mateju, poglavlja 5, 6 i 7, ali ovo se ponavlja i na drugim mjestima. Dodatne slične ideje su poprskane kroz čitava četiri Evanđelja te kroz ostatak Novog zavjeta.

Sada ćemo ispitati većinu važnih ideja koje su uključene u Besjedi na gori i vidjeti koliko su “divne”, “lijepe” i “idealističke”. Čineći tako, moramo stalno imati na umu što bi se dogodilo ukoliko bi, na primjer, jedna grupa, to jest Bijela rasa, prihvatila ova pravila igre, a druga grupa, to jest Židovi ne, već bi se držala vječnih zakona prirode, radi vlastitog opstanka. Ako gledamo iz ovog ugla, rezultati su katastrofalni po Bijelu rasu.

U Evanđelju po Mateju (5:3) Krist kaže: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!”, a u 5. stihu kaže: “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!”. Kada su jednom ideje raja i pakla potpuno natopile umove kao da su realne, onda, naravno, svatko želi biti “blažen”. Stoga, ako želite biti “blaženi”, želite biti i “siromašni duhom” i “krotki”. I dok bi takva osoba obično bila seoska luda ili klaun, sada se ona uzdiže na nivo onoga tko će naslijediti zemlju i tko će otići u kraljevstvo nebesko i ne samo to, već će, iznad svega, biti “blaženi”. Svi znamo što znače riječi “siromašni duhom” - one označavaju osobu koja je glupa, tupava i neznalica. Sinonim za  “krotak” je “ponizan”.

Evo, dakle, opisa osobe koja je najpoželjnija u očima Božjim. Pošto nismo svi rođeni takvi, to jest glupi, neznalice, tupi, pokorni i krotki, trebamo dati sve od sebe da postanemo seoske lude, jer, naravno, svi želimo biti “blaženi”, zar ne?

Stalno moramo imati na umu da ovo samo Židov govori, što bi želio da bijeli čovjek bude. Nije li lakše pokoriti i opljačkati, zlostavljati i porobiti uplašenu i poniznu osobu, nego čvrstu, odvažnu, inteligentnu, hrabru i agresivnu ličnost koja zna svoja prava i ima dovoljno odvažnosti da brani svoj život, obitelj, imovinu i zemlju?

Ovakav koncept dobrovoljne poniznosti je u potpunoj suprotnosti sa zakonima prirode i predstavlja njihovo izopačenje. Svuda u prirodi preživljavaju snažni, odvažni, brzi i pametni, dok slabi i spori ostaju pored puta.

U Mat. 5:12, Krist kaže: “Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”, a u Mat. 6:19, “Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu”. Posljedice ovakvog savjeta su, naravno, katastrofalne za Bijelu rasu, ako se sjetimo da se Židovi ne obaziru na ovakve idiotske savjete i da se oni primjenjuju samo na bijele nežidove.

Vama je rečeno da je potpuno besmisleno biti snalažljiv i štedljiv i biti graditelj, što su instinktivne karakteristike bijelog čovjeka. Od vas se traži da zaboravite osiguravanje vaše obitelji, planiranje budućnosti, razgranavanje poslova, stvaranje poduzeća ili bilo kog drugog konstruktivnog napora kojim biste se prirodno posvetili. Ako ste u prošlosti već napravili grešku i stekli neku imovinu, brzo to ispravite i riješite je se. Ovo, naravno, izuzetno pogoduje Židovu, koji će biti na prvom mjestu, čekajući da je zgrabi čim je vi budete pustili. I dok Židov osigurava da dobije što mu pripada, sada i ovdje, on želi da osigura da ćete i vi dobiti vaše sada i ovdje, ali tako što ćete paziti što će biti poslije smrti i krotko se pomiriti sa njegovom pljačkom na ovoj zemlji, jedinom mjestu na kome se zna da je čovjek ikada postojao, duhovno ili bilo kako drukčije.

Ovdje je, dakle, ključni argument da, navodno, nema koristi od pokušaja da se napreduje na ovom svijetu, ili pokušaja da se nešto uštedi, ili pokušaja da se skupi neko bogatstvo, zato što ovdje imate dvije nepremostive prepreke - hrđu i lopove, a na nebu nema ni hrđe ni lopova. Dakle, zaboravite na izgradnju, štednju, proizvodnju, planiranje budućnosti. Ovo je svakako, glupi, non sequitur argument. Ako su najgore stvari, o kojima na ovom svijetu trebamo brinuti, hrđa i lopovi, onda će to biti mirna plovidba. Osobno, nisam baš siguran da sam mnogo izgubio od hrđe, a vrlo malo sam, za sada, izgubio od lopova. Što se toga, dakle, tiče, općenito nisam uvjeren da su te dvije prepreke nepremostive. Isto tako nisam uvjeren da ne trebam graditi, planirati ili nešto stjecati.

U Mat. 5:25, Krist nam daje ovakve savjete: “Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu.” A u 40. stihu istog poglavlja nas savjetuje: “I koji hoće da se sudi s tobom i košulju tvoju da uzme, podaj mu i haljinu.” Ova dva savjeta u stvari govore isto, i ako bi čovjek poslušao te gluposti, uskoro bi ga pregazio svatko tko naiđe, a posebno drski pljačkaš Židov.

U suštini, oni kažu da nije bitno jesi li u pravu ili nisi, samo nemoj da se boriš kako bi zaštitio svoju imovinu - nego pusti da te pregazi tko god naiđe i neka ti odnese sve što imaš.

Ovo je, naravno, divno za onog drugog - posebno ako je Židov, ali je prilično razorno za tebe. Za tili čas bit ćete lišeni svega što ste stekli i za što ste radili, uključujući vaš dom, vaš novac, vaš posao i svaku imovinu koju ste možda mogli steći. I ovo je, naravno, u skladu sa konceptom po kome trebate biti seoska luda, “siromašni duhom” i “krotki”. Razuman i adekvatan odgovor na sve ovo bila bi stara izreka: “Budala i novac brzo se rastaju.”

U istom poglavlju, 5:29 i 30, Besjede na gori, daje nam se ovakav biser od savjeta: “Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga ... ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je...”. Ovo očigledno znači da ako su te tvoje oči ili ruke nagnale na grijeh, trebaš ih uništiti ili unakaziti te dijelove svog tijela. Ovo je ponovno non sequitur argument podignut do nivoa krajnjeg idiotizma. Prvo, ni oko ni ruka ne igraju nikakvu ulogu u donošenju odluka. Ako bismo slijedili ovaj glupi savjet, ova zemlja bi bila preplavljena jednookim i jednorukim bespomoćnim budalama koje bi svojevoljno unakazile dijelove svog tijela po savjetu iz Besjede na gori. Kao indikaciju koliko malo ljudi zaista slijedi ovu vrstu potpuno nemogućih savjeta, reći ću da nikad nisam vidio ni čuo za nekoga  da ponovi neki tobožnji grijeh.

Da bi bio potpuno siguran da nećete propustiti suštinu, a ona je da budete glineni golub za gramzivog Židova, u Mat. 5:39, Krist kaže: “Ne opirite se Zlomu!... i pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” Ukratko, pošto priroda najjači naglasak stavlja na opstanak, gdje samo najspremniji preživljavaju, ovaj savjet je toliko očigledno samoubilački, da teško možemo previdjeti njegovu zlu namjeru. Ako dobro razumijemo jezik na kome je ovo napisano, ovo može značiti samo slijedeće: ako bilo koji lopov, gangster ili kriminalac naiđe na vas i poželi vas opljačkati, prevariti, isprebijati ili ubiti, trebate biti dobra kršćanska budala i to mu dopustiti. Ne uzvraćajte, ne opirite se, štoviše, ohrabrujte ga i okrenite mu drugi obraz, u slučaju da je propustio primijetiti da imate dva obraza koja treba ispljuskati.

Kada bismo slijedili ovakvu vrstu samoubilačkih savjeta, likvidirali bismo sve naše organe za provođenje zakona, kao što je policija, i ne samo da bismo pustili kriminalce da divljaju, već bi ih i ohrabrivali “okrećući drugi obraz”. Završili bismo i sa našom vojskom, mornaricom i zračnim snagama, u stvari, sa cijelom vojnom strukturom i pustili da nas agresivni neprijatelj naprosto pregazi. Kakav idiotski samoubilački savjet! On je u potpunoj suprotnosti sa svim iskustvima koja smo izvukli iz povijesti i u potpunoj suprotnosti sa svim zakonima prirode u životinjskom kraljevstvu. Saka životinja, svaka ptica kojoj prijeti opasnost, instinktivno će se braniti. Čak i one najplašljivije, kao što je zec, kada su stjerane u kut, brane se. I najplašljivija ptica, ženka koja ima mlade u gnijezdu, učinit će sve da ih zaštiti, pa će čak pokušati otjerati opasnost, ako se pojavi, simulirajući da joj je slomljeno krilo.

Shema samo uništavanja se nastavlja. U Mat. 5:42 kaže nam se: “Tko od tebe što zaište, podaj mu; i ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.” Ovo je, naravno, divan savjet ako želite stvoriti naciju društvenih parazita. Nažalost, nacija sastavljena samo od društvenih parazita ne može preživjeti, pošto paraziti moraju imati značajnu grupu produktivnih radnika na kojima bi mogli parazitirati. U današnjem svijetu, u kome sve više i više ljudi pruža ruku očekujući da će im drugi pomoći, svatko tko bi poslušao ovaj glupi savjet, brzo bi bio lišen svih svojih dobara, pa bi se i on našao među siromašnima.

Svakako da današnja vojska društvenih parazita nije neka novost. U svim razdobljima povijesti postojali su gotovani, pijavice i društveni paraziti, čak i u rimsko doba, a očigledna lekcija iz povijesti je, da što više dajete društvenim parazitima, to će više, inače čestitih ljudi, koji bi zarađivali za život, brzo postajati pijavice. Dakle, čitav utjecaj ovakve vrste filozofije svodi se na uništavanje produktivnih, radnih, kreativnih građana i odgajanje generacije parazita. Dati svakome ono što traži od vas, jest najbjedniji, najgluplji i najrazorniji savjet koji bi netko mogao da vam da, a njega, naravno, nitko ne bi mogao dugo provoditi. To bi bilo nemoguće zato jer bi takva osoba brzo ostala bez ičega što bi mogla dati. I kao što izreka “Budala i novac se brzo rastaju” kaže, čovjek bi morao biti budala da bi dao sve što ima ako mu netko to zatraži. Ali, upravo to je na liniji velikog “novog učenja” koje je donio Isus Krist, a ovaj glupi savjet je dao prilikom Besjede na gori.

Program za naše samouništenje nastavlja se u Mateju 5:43, gdje nam se daje još i ovaj velikodušni savjet: “Čuli ste da je rečeno ljubi bližnjega svoga i mrzi neprijatelja svojega. Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju”. I sad, dragi prijatelji, zar niste bili previše uslužni pomažući vašim neprijateljima u naporima da učinite harakiri? Ako bi se neki razbojnici, naoružani do zuba noževima i pištoljima, spremali provaliti u vašu kuću i napadnuti vašu obitelj i vas, zbog čega biste ih trebali voljeti, blagoslivljati i činiti im dobro? Dok biste ih vi voljeli, oni bi vas pljačkali i napadali vašu obitelj i vas. Ali vi ne marite za to, zar ne? Ili marite?

Ovakva vrsta samoubilačke reakcije suprotna je svim zakonima prirode, a također je u potpunoj suprotnosti sa svim zakonima zdravog razuma i proteklim iskustvom. Ne znam ni za koga tko ispovijeda kršćanstvo a da ima i najmanju namjeru prakticirati tako glupe savjete. Oni se, naravno, opet opravdavaju besmislenim, non sequitur argumentima, a rezoniranje teško da može biti slabije. Krist kaže da trebate činiti takve gluposti “da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje kišu pravednima i nepravednima”. I sada, poslije ovako ključnog argumenta, zar niste potpuno savladani njegovom logikom?

U slučaju da niste, ponovit ćemo vam. Evo kako ide: kiša pada na kriminalce kao i na dobre ljude. Zbog ovog uvjerljivog razloga vi trebate, na svaki način, dopustiti kriminalcima da vas napadaju, pljačkaju ili učine što god ih je volja zato što, da ponovimo, ako vam je promaknulo, kiša pada na njih kao i na dobre ljude.

A ako vam prethodni argument nije baš jasan, za njim slijedi još jedan ključni, koji ga pojačava, u 46. stihu, gdje veliki “učitelj pravednosti” kaže: “Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu plaću imate? Ne čine li tako i carinici?” Evo još jednog non sequitur argumenta, nemojte ni u kom slučaju biti carinici, tko god da su, koji očigledno koriste zdrav razum.

Ako carinici, tko god da su, jedu tri obroka dnevno, vi ni u kom slučaju ne smijete činiti isto, čak i ako je to potpuno razumno, zato što ne želite biti kao carinici. Ako carinici nose odjela, žive u kućama, idu na posao, žene se, odgajaju djecu, nemojte uraditi ništa od toga, jer vi ne želite biti kao carinici, tko god da su. Drugim riječima, ako carinik ima dovoljno mozga da uđe u kuću i skloni se od kiše, vi nećete ući i skloniti se od kiše, jer ne želite biti kao carinik.

U slučaju da ovog trenutka još niste uvjereni da se trebate rastati od svoje imovine, koju ste napornim radom stekli i svih zemaljskih dobara, koje ste prikupili tijekom života pa ih ne poklanjate i ne dajete, kako se na vas apelira, kaže vam se da postoji još jedan način na koji se možete lišiti svoje imovine. U Mat. 19:21 Isus savjetuje: “Idi prodaj sve što imaš i daj siromasima, i imat ćeš blago na nebu”. Moramo priznati da su savjeti dosljedni - stalno vam govore isto - riješi se svega što imaš. Ako nećeš jednostavno sve pokloniti, uradi to na zaobilazni način - prodaj svoje stvari, a onda razdjeli novac. Naravno, završit ćeš isto kao i prije - bez ičega - ali to je u redu, jer ćeš na taj način “imati blago na nebu”.

Ovdje dolazimo do još jednog čudnog, non sequitur razmišljanja. Ako je tako strašan zločin posjedovati imovinu i blago na ovom svijetu, zapravo jedinom na kome se zna da je čovjek ikada postojao, zbog čega je onda tako divna i pravedna stvar imati blago na drugom svijetu? Naravno, suština trika je da se vi oslobodite blaga na ovom svijetu, pa da ga uzme Židov, koga ni najmanje ne zanima tko će ga imati u drugom svijetu, koji vjerojatno ne postoji. Sve što njega interesira jest da položi svoje grabljive ruke na blago, što je lakše moguće, sada i ovdje.

Idemo dalje sa Evanđeljem po Mateju, 6. poglavlje Besjede na gori i gomila loših savjeta veselo se nastavlja, idući postojano ruku pod ruku. Prva četiri stiha govore o davanju milostinje krišom. “Da bi milostinja tvoja bila u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratit će tebi javno.” Drugim riječima, daješ milostinju da bi ti se više isplatilo i da bi dobio bolju nagradu, na ovaj ili onaj način, ali - to moraš raditi u tajnosti. Ovo je, naravno, u potpunosti suprotno onome što rade Židovi. Svaki put kada se makar i pretvaraju da čine neko milosrdno djelo, oni osiguraju da se to razglasi na sve strane i da cijela zemlja bude upoznata s time. Ali vi, budući da ste Nežidov, vi trebate davati i davati i davati, a da nikada, nikada za to ne dobijete nikakvu pohvalu.

Ovo pokreće pitanje davanje milostinje ili činjenja milosrđa uopće, što je, samo po sebi, vrlo sumnjiva praksa.

Cjelokupna koncepcija milosrđa u današnjem svijetu je postala prijezira dostojno iznuđivanje. Toliko je različitih načina prijevara i obmana izniklo oko dobrovoljnih, milosrdnih priloga da današnji dobri, pošteni građanin velikog srca, koji nije toliko bistar da se raspita gdje odlazi njegov novac, biva opljačkan, prevaren i nasamaren od strane bande profesionalaca.

Prije nego što čovjek svoj teško zarađeni novac da bilo kome, trebao bi provjeriti i biti dvostruko siguran za što će se taj novac uporabiti. Morao bi biti apsolutno uvjeren da se neće koristiti za one koji su mu neprijatelji, da se neće koristiti kao pomoć ljudima koji su mu potpuno strani i koji su prijetnja egzistenciji njegove obitelji i njega samoga.

Sada ćemo se pozabaviti sa nekoliko stihova koji govore o molitvama u tajnosti. Razlozi baš nisu jasni, osim možda što “Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratit će tebi javno”. Opet trebamo tražiti nagrade koje će preći naša ulaganja, što je prilično licemjerno i u otvorenoj suprotnosti sa opomenom: “Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu”. Ponovno smo rastrgani na dva puta - stalno nam se govori da ne smijemo raditi za neku dobit, ili nagradu, ili profit, ili dobra, ili za bilo koju dobru stvar iz života ovdje na zemlji, da bi nam se onda reklo da će nas, ako se molimo skriveni ili u tajnosti dijelimo milostinju, naš nebeski Otac nagraditi, ili da ćemo, drugim riječima, izvući neke koristi, pretpostavlja se ovdje i sada.

Što se tiče nagrađivanja na drugom svijetu, možda stignemo do njega, a možda i ne, ako uopće i postoji drugi svijet. Ako postoji, šanse su jedan prema tisuću, čak i prema pravilima koja su postavljena u “svetoj knjizi”, da ćemo uopće stići do neba, prije ćemo završiti u vječnoj vatri pakla. Dakle, imajući u vidu mogućnosti: a) da takvo mjesto, prije svega, uopće ne postoji, i b) da su šanse da ćete tamo stići jedan naprema tisuću, slijedi da je prilično loša investicija zaobići sve zemaljske nagrade i odreći ih se radi “sabiranja blaga na nebu”. Zaista je smiješno usredotočiti se na “sabiranje blaga na nebu” ako su šanse izuzetno male da ćete tamo uopće i stići. Stvarno izgleda čudno i proturječno da je dobra politika imati sva ta blaga koja čekaju na vas u drugom životu, bez ikakve sigurnosti da ćete tamo stići, a da je strašno raditi za poštenu nagradu za vas i vašu obitelj u ovom životu. Ako je toliki zločin sabirati blago, ili drugim riječima, gomilati bogatstvo u ovom svijetu, zašto je vrlina sabrati blago na drugom svijetu? Ako je gomilanje bogatstva zločin po sebi, onda to mora biti zločin i na onom svijetu.

U Mat. 6, stih 25. Krist ide uništiti svaki osjećaj odgovornosti koji je solidan i častan građanin mogao steći dobrim odgojem u obitelji. On govori: “Zato vam kažem - Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući”. A u 26. stihu kaže: “Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?” Ako dobro i pažljivo pogledamo ovaj samoubilački savjet, neće nam biti teško razumjeti zašto se srušila rimska civilizacija i zašto je nestala kada je prigrlila kršćanstvo. Ovo je najpodliji savjet kojem je namjera da potkopa odgovornost koju otac osjeća prema svojoj obitelji, ili odgovornost koju građanin ima prema svojoj zemlji, ili odgovornost koju ima vojnik braneći svoju zemlju. U stvari, on bi vas čak spriječio da brinete o vlastitom hranjenju i svome tijelu.

Ljudska bića imaju najrazvijeniji intelekt, najodgovornija su i najsposobnija da planiraju i izgrađuju društvo. Savjetovati ih da ne trebaju misliti na sutra, ni da razmišljaju o svom životu, o tome što će jesti, što će obući, što će osigurati svojoj djeci, jest nastrano, u najmanju ruku. U svakom slučaju, ovo je najneodgovornija vrsta savjeta koji biste mogli nekom dati.

Idemo dalje, do 31. stiha, gdje Krist kaže: “Nemojte dakle zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? ili: “U što ćemo se obući? Jer sve ovo bezbožnici traže.” Ovdje Krist lukavo sebi dozvoljava još jedan non sequitur argument, koji je besmislen i nalik na onaj da ako carinici nešto čine, mi moramo raditi drugačije. Ako bezbožnici rade takve stvari, to mora biti pogrešno. Ako bezbožnici žive u kućama, to ne valja. Ako bezbožnici zarađuju za život, to mora biti pogrešno. Ako bezbožnici jedu tri obroka dnevno, to ne valja. Ako bezbožnici oblače hlače tako što prvo navuku jednu nogavicu pa drugu, vi to morate raditi drugačije - uskočite u hlače sa obje noge istovremeno.

Šesto poglavlje završava sa 34. stihom koji kaže: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se”. Drugim riječima, ne mislite, ne radite, ne planirajte, nemojte ništa činiti, sve će se riješiti samo od sebe. Ako možete smisliti bolji savjet za uništenje društva, države, obitelji i naše rase, ja svakako ne znam što bi to moglo biti.

Usporedite ovakve savjete sa savjetima koje Židovi zadržavaju za sebe u Starom zavjetu, gdje se opominje: “tamo gdje nema vizije, narodi se rasipaju.” (Priče Salamonove, 29:18).

Nastavljamo sada sa trećim poglavljem Besjede na gori, odnosno sa Evanđeljem po Mateju, 7. poglavlje, gdje se već od prvog stiha dijele savjeti koji bi, ako bi se slijedili, od čovjeka napravili kandidata za mentalne institucije. Prvi stih glasi: “Ne sudite da ne budete suđeni!”. Sve nas dobronamjerna priroda obdarila je inteligencijom koja nas odvaja od ostalih stvorenja na ovom svijetu. Jedna od najboljih osobina koju čovjek može razviti tijekom godina, koristeći inteligenciju je dobro, zdravo rasuđivanje. Prosječna, inteligentna, normalna osoba koristi rasuđivanje stotinama puta svakog dana, a možda i tisuću puta. Ako bi trebao napustiti rasuđivanje, čovjek bi, u stvari, morao napustiti dobar, zdrav razum sa kojim je rođen i u suštini, negirati i uništiti sve što je naučio od dana kada je rođen. Napustiti rasuđivanje znači napustiti razum i postati bespomoćni imbecil.

U drugom stihu, ponovno smo izloženi pravom biseru od non sequitur argumenta, kojim se objašnjava zašto ne bi trebali rasuđivati: “Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni”. A odgovor je: Pa što? Nas će, naravno, prosuđivati drugi neovisno od toga što činimo i što više glumimo idiote suzdržavajući se od rasuđivanja, sve će nas oštrije prosuđivati drugi koji to primijete i sasvim sigurno će donijeti svoj sud. Svatko zna, da ako želimo uopće živjeti i ispunjavati svoju odgovornost prema životu, ne samo da moramo rasuđivati, već moramo to stalno činiti na najbolji mogući način.

A u sedmom stihu Krist kaže: “Tražite, i dat će vam se.” Ovo, naravno, nije istina. Ako je sve što čovjek treba učiniti, samo da traži, pa će sve i dobiti, tko će onda raditi i stvarati sve te stvari koje će drugi tražiti? Da li je naša civilizacija, izgrađena samo traženjem? Ovakva teorija i filozofija su u potpunoj suprotnosti sa dobrim povijesnim iskustvom i samo bi bespomoćni idiot mogao da ih prihvati kao izgovor za napuštanje poštenog zarađivanja za život.

Svakako da je ovo potpuno u skladu sa samoubilačkom filozofijom bogataša koju, od Židova kontroliranu, vlada sprovodi danas u Americi. Ona neprestano govori smutljivcima, društvenim parazitima, svima koji neće da rade, da sve što trebaju učiniti jest da se prijave za socijalnu pomoć, pretvarajući se da su u oskudici, da ne mogu raditi, u stvari, samo da kažu bilo što. Nagomilajte mase ilegalnih useljenika, a vlada će doći u pomoć sa novcem i socijalom, hranom i odjećom, skloništem i svime što je potrebno. Vlada ne proizvodi ni jednu od ovih stvari. Ona samo pljačka i otima na silu od kreativnih, odgovornih, produktivnih građana koji zaista proizvode i zaista rade. To čini kroz silu zakona i prijetnji represijama. Vlada kažnjava produktivne građane, a nagrađuje smutljivce i društvene parazite. Ovo je sasvim u skladu sa Isusovim učenjima: “Tražite, i dat će vam se”, “ne brinite se za sutra, jer sutra brinut će se za sebe”, i svim drugim razornim savjetima koji su naveliko razglašeni u Besjedi na gori.

Do sada sam, uglavnom davao citate iz Besjede na gori i nekoliko srodnih dijelova i uvijek smo nailazili na istu shemu, isključivo loših, samoubilačkih savjeta. Besjeda na gori se nalazi u Evanđelju po Mateju, u poglavljima 5 i 7. Međutim, isti loši savjeti se ponovno javljaju i u Evanđeljima po Marku, Luki i Ivanu, a zatim se dalje šire po preostalom dijelu Novog zavjeta. Vjerujem da je do sada sasvim jasno da je čitava namjera, kako u vrijeme Rimljana, tako i danas, da se bijelom čovjeku daju toliko loši savjeti koji će ga, ako ih makar i djelomično slijedi, uništiti i na komade iskidati strukturu njegovog društva. Mogao bih još gomilati dokaze, ali sam uvjeren da je suština iznesena, a da bi nastavljanje bilo samo šamaranje mrtvog magarca.

Sada, kada smo ispitali čitavu stvar pod svijetlom zdravog razuma, teško je razumjeti zašto bi itko pridavao vrijednost takvoj zbirci otpada i zašto bi itko nasjeo na takvu vreću smeća. Sve ovo nam ipak pokazuje koliko uspješno mogu djelovati dobro zamišljeni promidžbeni planovi i zagađivanje mozgova, ako se primjenjuju vješto i postojano. Činjenica je da su Židovi svoju obmanu primijenili vješto i postojano na Rimljanima. Do četvrtog stoljeća nove ere, Rimljani su već bili preplavljeni i uništeni njome. Bijela rasa je poslije toga bila gurnuta u tisućugodišnje mračno doba. Sada, kada smo pravilno analizirali kakav je otrov kršćanstvo, lako možemo razumjeti i zašto se to dogodilo.

ZAKLJUČAK

Da rezimiramo, kršćanstvo je učenje stvoreno da zbuni, podijeli i uništi Bijelu rasu, ne samo kidanjem strukture samog društva, već i dovođenjem pojedinaca u raskorak sa samim sobom, putem uništavanja njegovog instinkta kojim ga je obdarila priroda radi samo očuvanja.

Idemo razjasniti ovu posljednju optužbu: kako to uništava pojedinca?

Već smo istaknuli da kršćanska učenja, ako se u njih vjeruje i ako se primjenjuju, otupljuju i umrtvljuju sve dobre instinkte, koje nam je priroda podarila radi našeg samo očuvanja, pa postajemo frustrirani i rastrgani. Rečeno nam je da su sve stvari koje prirodno činimo loše i da moramo slijediti ova nova, umjetna, učenja koja su u potpunoj suprotnosti sa zakonima prirode. Tu leži ključ. Ili ćete vjerovati i slijediti idiotska, samo uništavajuća, samoubilačka uputstva - ili ćete biti osuđeni na vječnu vatru pakla. Rađamo se loši po prirodi, rečeno nam je. Svi ti fini instinkti koje nam je priroda dala su loši - tako glasi argument - zbog toga dolazi Krist da nas spasi od svih naših opakih prirodnih želja i od odlaska u pakao. To se zove “spasenje”.

Prije nego što je Novi zavjet napisan i prije nego što se kršćanstvo pojavilo na sceni da naškodi, Rimljanima posebno, a Bijeloj rasi općenito, dobri ljudi u Rimu nisu bili svjesni da su njihove duše u opasnosti da budu osuđene na “pakao”. Oni nikada nisu čuli za “pakao”. Nisu bili posebno zabrinuti gomilom problema koje bi mogli imati na “onom svijetu”, koji je za njih, na kraju bio, manje ili više, samo maglovita bajka. Rimljani su bili čestiti, marljivi ljudi koji su poštovali zakone. Imali su dovoljno raznih problema sa kojima su morali da se nose, tada i tamo, i oni su prilično dobro izlazili na kraj sa njima. Izgradili su mrežu putova širom Italije i u dobrom dijelu Europe. Na vrhuncu svoje slave i sjaja Rima, kršćanstvo je pogodilo rimske građane poput kuge i Rim se počeo raspadati.

Kako se kršćanstvo širilo, opsesija “spašavanja vlastite duše” postala je glavna preokupacija novih preobraćenika. Umjesto da vode računa o svojim obavezama tada i tamo, u jednom realnom svijetu koji je bio poznat, njihovi umovi su postali rastrojeni, a oni isključivo preokupirani svojom sudbinom na “drugom svijetu”, mjestu na kome nitko nikada nije bio, sa koga se nitko nikada nije vratio i o čijem postojanju nitko nema ni najmanji nagovještaj. Usprkos činjenici da nije bilo ni jednog jedinog dokaza o bilo kakvom “drugom svijetu”, on je postao sveobuhvatna opsesija Rimljana, na štetu njihovih obaveza i dužnosti prema vlastitim obiteljima, zemlji i rasi.

Kao što sam već rekao, sama riječ “pakao” označava najnepravedniju, najopakiju, najstrašniju i najosvetoljubiviju ideju koja je mogla nastati samo u najvećim ponorima izopačenog, kolektivnog židovskog uma. Sa druge strane, nasuprot paklu, slika raja zamišljena je kao suština blaženstva i vječne sreće. Koristeći metodu mrkve i batine, do krajnjih granica koje ljudski um može shvatiti - tim psihološkim oružjem, dakle - oni su obmanuli, izigrali i natjerali bijeli narod Rima da se sam uništi.

Podleći kršćanskoj filozofiji znači odati se kukavičkom bijegu od realnosti, pobjeći u svijet fantazija, Alise u zemlji čudesa, uništiti razmišljanje i zdrav razum. Ponavljamo: kršćanstvo prezire činjenice, dokaze i razmišljanje. Kršćanstvo prezire logiku. Postati kršćanin, znači podleći židovskim manipulacijama koje izopačavaju um, “Ponovno rođeni” kršćanin je izopačen. Njegovi instinkti su izobličeni, njegov um rastrojen, a cjelokupni pogled na svijet, seks i održanje vlastite vrste izopačen je od onoga čime ga je obdarila priroda. On postaje uništavatelj vlastite rase.

Iako je pitanje ulaska u kršćanstvo stvar nivoa obrazovanja, a vrlo malo ljudi Bijele rase ga shvaćaju ozbiljno, ipak svi pasivno pristaju na njegovu dominaciju u oblikovanju nas samih i našeg društva. To je vrlo značajan ustupak koji ima katastrofalne posljedice na kulturu, vlast i sveukupni izgled Bijele rase posljednjih 2000 godina. I tu leži dilema bijelog čovjeka.

U politici, u poslovima, u ratu, i u svim drugim akcijama koje poduzima, on koristi instinkte i zdrav razum kojim ga je priroda tako bogato obdarila. On postupa po zakonima samoodržanja, zakonima prirode i po onima koji su proistekli iz njegovog vlastitog iskustva. A zatim nedjeljom odlazi u crkvu gdje se njegovim mozgom manipulira kako bi se odrekao zdravog razuma. Odlazi u orbitu jednog nestvarnog, nebuloznog svijeta. Mozak kao da mu napravi neki preskok i on ispada iz kolotečine stvarnosti. Izlazi zbunjen, svijest mu je napola pomućena a mozak u tamnici, da bi se već u ponedjeljak sukobio sa problemima svijeta. Ostaje razapet u sredini, između dva neopisiva svijeta - svijeta realnosti i nepostojećeg svijeta koji su propisali židovski pisci neznanih imena. Um mu je paraliziran strahom od pakla, vatrenih jama i soba za mučenje koje je dobri, milostivi, pun ljubavi, uzvišeni (židovski) Bog namijenio za 99% svojih “voljenih” žrtava.

Kako bilo da bilo, biblija je napisana i stotine milijuna pripadnika Bijele rase podčinjavaju joj se, kao da u pozadini stoji još neki motiv osim ove glupe priče. I zaista, on postoji.

Odgovor postaje očigledan kada pogledamo: a) tko je napisao kako Stari tako i Novi zavjet, i b) tko je od toga imao koristi? Smatram da su oba napisana od strane grupe lukavih Židova, jer tada cijela opaka urota počinje dobivati smisao. Židovi su se zbog  rušenja Jeruzalema obrušili na Rimljane, ali ne snagom oružja već izdajom, prijevarom i lažima. Uturivši, nekada ponosnom i moćnom carstvu, samoubilačku kršćansku religiju, oni su uništili Rim. Svi znamo da je poslije pada Rima uslijedio tisućugodišnji period mračnog Srednjeg vijeka, tijekom koga se Bijela rasa valjala u neznanju, bijedi i praznovjerju. Znamo i to da je u momentu kada se Bijela rasa djelomično oslobodila ovog izopačenog uma (tijekom renesanse), Židov opet bio tu, u središtu zbivanja, da kontrolira financije, vlast i vjeru bijelog čovjeka.

Ukratko: Židov je izmislio kršćanstvo, nametnuo ga Bijeloj rasi u namjeri da je pretvori u savršene “Goje”, što je njegov izraz za poslušnu ljudsku stoku.

Da, to je moj zaključak i moja presuda. To je jedini zaključak koji ima nekog smisla.

Svi znamo da je kršćanstvo razorilo Rimsko carstvo i uništilo ga. Poslije pada Rimskog carstva uslijedilo je tisućugodišnje Mračno doba, u kome su nauka i napredak stagnirali, ali je histerija, koju su širili Židovi, o “spasu duša za Krista” dostigla svoj vrhunac. U periodu renesanse, Bijela rasa se počela vraćati razumu i pažljivije se odnositi prema prirodi i njenim zakonima. Vidimo da je u ovom dobu došlo do povećanog interesa za znanosti i do neviđenog procvata umjetnosti. Razdoblje renesanse možemo smatrati za rađanje nove ere u kojoj je bijeli čovjek ponovno počeo pronalaziti svoj identitet. Još od tog doba, kršćanstvo je, sa usponima i padovima, počelo gubiti tlo pod nogama. Uslijed dramatičnog prodora znanstvenih saznanja u posljednjih sto godina, kršćanstvo je, u očima većine bijelih naroda, izgubilo kredibilitet.

Iako većina ljudi ne vjeruje u kršćanska učenja, utjecaj još uvijek postoji i većina njih smatra ih “dobrom” religijom. I pored toga što je ne prakticiraju, vjeruju da je ona zasnovana na visokim idealima i smatraju je dobrom za “čovječanstvo”. Kada pažljivije analiziramo stavove o kršćanstvu, nalazimo da, za osam od deset ljudi, ono nema velikog značaja. I pored toga što ne vjeruju u njega, niti ga zaista razumiju, ljudi ga ne odbacuju. Očito da je prosječan bijeli čovjek jednostavno zbunjen kršćanstvom.

Čak i pripadnici organiziranih crkava, bilo da redovno idu u crkvu ili ne, nisu sigurni u što vjeruju. Kada su neke ljude pitali: “Da li zaista vjerujete u učenje koje je Krist iznio u Besjedi na gori”?, oni nisu znali što je točno Krist rekao. Kada im je sjećanje osvježeno i kada su upitani da li vjeruju u “okretanje drugog obraza”, u “voli svog neprijatelja”, u “prodaj sve i daj sirotinji”, u “ne opiri se zlu”, u “ne sudi”, većina njih je odgovorila da ne vjeruje, ne shvaćajući da je to, u isto vrijeme, krucijalni dio i suština kršćanstva i takozvanog “Novog učenja”. Ako ne vjeruju u to, onda ne vjeruju ni u kršćanstvo.

Mnogi Hrvati odbijaju ići u crkvu, ali, ipak, osjećaju da je Hrvatska kršćanska nacija i tu su u pravu. Mnogi ljudi koji idu u crkvu užasno se dosađuju pred uvijek istim službama koje se recitiraju i beskrajnom gomilom beznačajnih tvrdnji koje se vrte, ad nauseum. Međutim, oni se iz nedjelje u nedjelju vraćaju, svečano obučeni i slušaju ove gluposti. Kada se to sve završi, osjećaju da su ispunili svoju nedjeljnu dužnost i kasnije vrlo malo o tome razmišljaju. Samo nekolicina se upita u što zaista vjeruju, kakvo je značenje kršćanskog učenja i što im ono znači, odnosno što ono znači za Bijelu rasu uopće. Većini ljudi nije stalo, a odlazak u crkvu je samo formalna obaveza koju ispunjavaju, misleći kako su time učinili dobro djelo.

Može se kategorički tvrditi da nijedan od takozvanih kršćana ne vjeruje u učenje koje je, navodno, postavio Krist. Kada bi vjerovali, oni bi u najkraćem roku uništili sebe, svoju obitelj i svoju naciju. Dakle, iako većina ljudi koji odlaze u crkvu licemjerno igraju svoju ulogu i pretvaraju se da su kršćanski vjernici, oni to u stvari nisu. Čak ni sami propovjednici niti vjeruju, niti se drže samoubilačkih učenja izloženih u Besjedi na gori. U stvari, za propovjednike u cjelini moglo bi se reći da su vjerojatno najveći licemjeri među ljudima. Jasno je da će oni, dok god dobivaju plaće i besplatno stanovanje od svoga jata, biti posljednji koji će sve prodati i dati siromasima. Dok propovijedaju da je “blagoslov u davanju a ne u primanju”, njihova ruka je prva koja je ispružena i stalno vas tjera da dajete, dajete, dajete i dajete još više.