Kršćanstvo i nacionalnost - Crkva je jedinstven narod
Kakav značaj u kršćanstvu ima nacionalnost? Krist je došao spasiti čovjeka –osobu. U Starom zavjetu je mišljenje definirano nekim općim kategorijama (uključujući i faktor narodnosti),osoba nije bila oslobođena, društvo je u velikoj mjeri imalo vlast nad osobnošću. Poslije dolaska Isusa Krista došlo je do oslobađanja same osbnosti, ljudskog duha. Zbog toga se dobro i zlo sada razmatraju u osobnim kategorijama, put do savršenstva je otvoren za sve, ali također i put k pogibelji.
Nacionalnost, kultura i civilizacija su zemaljske kategorije, a kategorija vječnosti je duh. Sama nacija je nastala u vremenu, ona je plod određenih povijesnih, zemljopisnih, psiholoških (i tako dalje) supstrata u kojima se razvija i postoji, pri čemu ne postoji izolirano, već u uzajamnom djelovanju s drugim nacijama. To su kategorije duše, a ne duha. Duh je, pak, jedan i zato je Gospodin i rekao apostolima: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Nacija se ne može odreći Boga – Boga se može odreći osoba. Nacija ne može biti kršćanska, kršćanski može biti dio ljudi koji predstavlja dio te nacije.
Kada se govori „kršćanska država“ to je samo uvjetno i ne sasvim precizno: država ne može biti kršćanska zato što i država i nacija ne objedinjuju ljude po nacionalnim osobinama. Nacija je prije svega kulturno zajedništvo s određenim tradicijama, običajima, načinom života i tako dalje, odnosno svim onim što pripada zemlji. Kršćanstvo ne negira ono što pripada zemaljskom bivstvovanju, ali ono daje drugu ljestvicu vrijednosti. Najviša vrijednost za nas je Božanstvo i zajedništvo s Bogom, ali kršćanstvo pritom ne uništava druge vrijednosti, ono ih oduhovljuje.
Netko je rekao da smo mi došljaci na zemlji i da je svaka domovina za nas tuđina i svaka tuđina za nas domovina. Kako to da shvatimo?
Ako ćemo gledati s točke gledišta vječnosti, onda je sav zemaljski život općenito jedan trenutak, on je samo „prenatalni“ period, a pravi život je vječni život. Međutim i dijete se prije nego što se pojavi na svijetu razvija u utrobi svoje majke, ono ne može odbaciti njen organizam; tako je i ovaj zemaljski život nalik na neki organizam u kojem se formira osobnost. Zbog toga je za kršćane nedopustivo da na zemaljski život gledaju kao na apsolutan, isto kao što je nedopustivo smatrati ga ni za što, jer se upravo ovdje na zemlji odvija formiranje čovjekove osobnosti, ovdje se rješava glavno pitanje: da li će pojedinac u vječnosti biti s Bogom ili bez Boga.
Crkva nije nacionalna – Crkva je nadnacionalna. Crkva je jedinstven narod, to su kršćani!
U Crkvi nema kategorije nacije – u njoj su ljudi objedinjeni Duhom Svetim. Samo kršćanstvo ne uništava pojam nacije kao takve: ona ima veze sa stvarnostima zemaljskog života u kojima postojimo, ali moramo ih oduhoviti; ne smijemo ništa stavljati na mjesto Božanstva. Mi, kršćani moramo imati preciznu ljestvicu vrijednosti: iznad svega je Bog, iznad svega su potrebe ljudskog duha.
Religija i nacionalna samosvijest
Kako bismo ukratko pojasnili što predstavlja nacija i kakav treba biti odnos između kršćanstva i nacionalne samosvijesti čini nam se da se trebamo obratiti jedinom pouzdanom izvoru naših duhovnih znanja – Bibliji. Vrijeme je usmjereno od budućnosti k prošlosti, a proročanstva od prošlosti k budućnosti. U Bibliji nalazimo odgovore na pitanja koja nas uznemiravaju, upozorenja, prijetnje, obećanja, prokletstva i blagoslove. U njoj možemo naći makar kratke i fragmentarne upute, koje nam trebaju poslužiti kao orijentir i svojevrsna Arijadnina nit u zamršenom labirintu nacionalne problematike. Naš put postaje naročito težak zbog toga što prolazi kroz polje ljudskih strasti i oholosti. S jedne strane nacionalna samosvijest predstavlja oblik očuvanja povijesnih tradicija i kulture naroda bez kojih bi se on na duševnoj razini pretvorio u društvo prosjaka ili djece iz dječjeg doma koja ne znaju imena svojih roditelja. S druge strane tanka i lomljiva granica odvaja osjećaj od nacionalnog egocentrizma – ponosa svojim samo zato što je ono svoje – od istog takvog u suštini prosjačkog provincijalizma. Zbog toga je nacionalni osjećaj mač kojim se mogu štititi povijesna prava i dostojanstvo svog etnosa, mač kojim se može ubiti svoje vlastito srce ako u njemu presuši ljubav prema drugim narodima kad čovjek zaboravi da svaka nacija predstavlja samo jedno zrnce jedinstvene ljudske obitelji.
