Sakib Drino, godina cetrdeset i sest, zanimanje: zeljeznicki radnik. Poslije nesrece na radu, Sakib ce pasti u duboku dugogodisnju komu. Probudit ce se poslije devetnaest godina, bas kao u Zoni sumraka, da bi uvidio kako, usprkos prividima, nista vise nije kao prije.

Dvadeset treceg decembra 1988. godine voz je nesretnim slucajem udario zenickog zeljeznicara Sakiba Drinu, cetrdeset sest godina starog, ozenjenog, oca dvoje djece. Njegova zena Halida na pijaci je cula da je Sakiba satro voz te je odjurila do bolnice. Vas suprug je u komi, drugarice Halida, nema mu pomoci, kazao joj je doktor, vrijeme je da na ovo poglavlje vaseg zivota stavite tacku. Halida nije plakala. Mislila je na djecu, sina Denisa i kcerku Adelu. Vratila se kuci da ih s ruckom doceka kad se vrate iz skole. Tata je u komi, kazala im je. Adela je tog dana dobila peticu iz engleskog. Rijec coma na engleskom ima dva znacenja, rekla je, prvo je koma, a drugo je zarez. Doktor, dakle, ipak nije u pravu, pomislila je Halida, koma nije tacka, koma je zarez. U narednih devetnaest godina Halida je svakodnevno, i to po nekoliko puta, u sebi ponavljala mantru:
koma nije tacka, koma je zarez. Sva je Zenica pricala o ludoj Halidi sto dvaest godina vjeruje da ce se Sakib probudit, a rodbina ga vec zove rahmetli Sakib. A onda se, u junu mjesecu 2007. godine Sakib zbilja probudio.

Otvorio je oci, protrljao ih kao da se budi poslije lijepo prospavane noci i zavikao: Halida, gladan sam. Halida se stvorila kraj njega s tanjirom pilece supe. Gleda Sakib kroz prozor, vidi - ljeto je, sjeca se onog zimskog dana na prugi i voza sto ide prema njemu i misli kako je bio u komi punih sest mjeseci. Makar je Zenicanin i zeljeznicar Sakib ne navija ni za Celik ni za Zelju, nego za Sarajevo. Srce Sakib onu supu i pita: Halida, ko je osvojio fudbalsko prvenstvo. Sarajevo, Sakibe, ona ce smjerno. Njemu se lice ozari: Uzesmo ga opet, poslije tri-cetiri godine, i to bez Musemica. Tu je Musemic, rece Halida, na klupi je. Kako na klupi nakav igrac, pa ulazi li ikad, pita Sakib. Ma ne smije trener na teren, odma crveni karton fasuje, kaze Halida. Smije se Sakib, Halida nesto glumi da se razumije u fudbal, a misli da je Musemic trener, konta on u sebi. Nego, koji je Zeljo bio, pita. Men' se cini peti, odgovara Halida. A Celik, pita, jel' ispo. Nije, veli Halida, al' malo je falilo. Uvijek je tako, misli Sakib i pita: nego, ko je bio drugi, treci? Zrinski i Slavija, odgovara Halida. Sakib je sada svjestan da mu sa zenom nesto nije uredu. Kakvi Zrinski i Slavija, misli, takvi klubovi i ne postoje, pa ni u republickoj ligi, gdje su Hajduk, Dinamo, Partizan? Nego, Halida, kaze, ko je osvojio Kup sampiona? Milan, veli Halida, bas je nedavno bilo finale. Znao sam, skoro klice Sakib, znao sam, cim su jesenas uzeli Zvezdu na penale. I misli mu se opet vracaju na novu titulu Sarajeva. Joj, komsija Jozo mi do?e gajbu pive i kilo janjetine, kaze, kladio sam s njim zimus da ce Sarajevo uzet titulu prije Dinama. De, kucni Jozi da do?e, kaze. Jozo je u Zagrebu, veli Halida, a i da nije, nista od opklade, i Dinamo je uzeo titulu. Mislis kup, kaze Sakib, nema to veze, u prvenstvo smo se kladili. I kup i prvenstvo, kaze Halida. Nije mi dobro zena, ne zna sta prica, a nekako se i postarala, konta Sakib i pita: Kad se vraca Jozo? Halida malo odsuti pa kaze: Ne vraca, odselio je u Zagreb, zastalno. Kad je odselio, pita Sakib, a Halida odgovara: davno. Kako davno, misli Sakib, kad je jos zimus bio tu i nije planiro nigdje ic'. Dobro, kaze Sakib, hajd' onda zvrcni Radeta. Ni Rade vise ne stanuje ovdje, kaze Halida, on je u Banjoj Luci. Zbunjen je Sakib pa kaze Halidi da malo upali radio. Na radiju je upravo u toku emisija Muzicki vremeplov i spiker govori: slusamo pobjednicku pjesmu Evrovizije za 1989. godine - Rock Me, Baby zadarske grupe Riva. Sakibu se lice ponovo ozari.
Uzeli smo napokon tu Evroviziju, kaze. Jest, Srbi su pobijedili, veli Halida. Stvarno me zabrinjava, misli Sakib, zar misli da je Zadar u Srbiji?

Halida, dodaj mi Oslobo?enje, kaze. Staro dobro Oslobo?enje, misli Sakib, uvijek isto, malo su format promijenili i nesto nema cirilice, ali sve drugo je ostalo isto. Isti papir, ista slova, iste fotografije, isti novinari, iste recenice. Pogledom prelijece naslove: nesto o Mladenu Ivanicu (to je onaj mladi clan Predsjednistva, misli Sakib), pa o Kusturici u Cannesu (nas Kusta je pretplacen na Zlatne palme, smjeska se Sakib zadovoljno), spominju i Slobodana Milosevica (to je onaj sto je smijenio Stambolica u srbijanskom Centralnom komitetu, prisjeca se Sakib), pise se i o Ibrisimovicevom Vjecniku (zavrsi ga Nedzad poslije petnaest godina, klima glavom Sakib), Muhamed Filipovic analizira stanje u drustvu (Tunjo je nasa najpametnija glava, konta Sakib), aludira se na umijesanost UN-a u genocid (jos traje frka oko Kurta Waldheima, zakljucuje Sakib), tu je i clanak o ratu u Iraku (zar su opet zaratili sa Iranom, pita se Sakib, pa nema ni godinu dana da je mir potpisan, mora da ih je Sadam napao na americ ki nagovor), kao i o nekim muslimanskim teroristima sto su oteli avion (to je sigurno onaj Pan Amov let 103 sto se srusio iznad Skotske, prolazi Sakibu kroz glavu). Sakib odlozi Oslobo?enje kraj kreveta. Halida, upali nam televiziju, kaze. Halida pali televizor daljinskim upravljacem. Novi televizor, misli Sakib, lijepo. Na programu neki film: protagonisti sa sobom nose male bezicne telefone. Nije to Sakibu cudno. Nauka napreduje, zna on to. Pocinje dnevnik: nova spica.
Prva vijest o Georgu Bushu, americkom predsjedniku. Sjeca se Sakib da je ovaj Reaganov potpredsjednik izabran za predsjednika jos prije njegove kome, ali onomad jos nije bio stupio na duznost. Sreo se Bush s Rusom, nekakvim Putinom. Znao sam ja da onaj Gorbacov nece dugo ostat ni nekog traga ostavit, misli Sakib, kakva crna perestrojka. Vijesti iz zemlje,
najavljuje spikerica. Sakib je sad zbunjen: sastalo se nekakvo me?ureligijsko vijece i to ispade strasno vazna vijest. Onda spikerica kaze:
Strajk se nastavlja i Sakibu opet sve izgleda normalnije. Nije cuo ko strajkuje, valjda rudari. Onda ide neka prica o finansijama, spominju se marke, konvertibilne (kakve drugo marke mogu bit, smije se Sakib), ali na ekranu su prikazane nekakve cudne novcanice kakve Sakib nikad nije vidio. Spikerica cita podatke o nezaposlenosti (veca nego ikad), o krizi u
obrazovanju i u zdravstvu, a Sakib polako pada u depresiju. Bjezat treba, misli, ko sto su Jozo i Rade pobjegli, ali ne u Banju Luku ni u Zagreb, nego u Njemacku, zbog djece, ako nista drugo. Halida, vice, kad ce Adela i Denis doci iz skole? Brzo, odgovara Halida.. Maloprije im je javila da se Sakib probudio. Oboje su jedva povjerovali. Denis radi kao instruktor u auto-skoli, ozenio se, ima dijete. Adela je domacica, ima troje djece, u ratu je postala vjernica i pokrila se. Halidi je sada najveci proproblem kako ce Sakibu, starom komunisti, to objasniti. Sjela je na krevet. Znas, Sakibe, kaze, Adela nosi maramu. Sakib se smije, misli da je to neka nova moda me?u djevojcicama, mode se ionako mijenjaju svakih sest mjeseci. Kako mislis - nosi maramu, pita, oko vrata, ko pionirsku. Nije, Sakibe, pocinje Halida, ali on je prekida. Pusti sada to, trebamo ozbiljno razgovarat, hocu da mi to utvrdimo prije nego sto djeca do?u, kaze Sakib. Halida je zbunjena: Sta da utvrdimo? Odlucio sam, kaze, selimo u Njemacku, nema ovdje haira. Vizu nam nece dati, moj Sakibe, rekla je Halida tiho. Kakvu crnu vizu, nama viza samo za Ameriku treba, nema boljeg od crvenog pasosa, mislio je Sakib, ali nije rekao nista. Nije valjda poludila zbog moje kome, mislio je. Zovi doktora, Halida, rekao je Sakib. Zasto, usplahirila se Halida, jesi li dobro? Ja sam dobro, rekao je Sakib, ali za tebe ne znam. Halida ga je bijelo gledala. Nista se ja ne cudim, Halida, rekao je Sakib, mora da si imala paklenih sest mjeseci. Halida ga je gledala i sutjela, sutjela je i gledala ga, duboko je udahnula i izdahnula, pa mu je rekla: Gledaj, Sakibe, nije proslo sest mjeseci, proslo je devetnaest godina. Jugoslavija se raspala na sest-sedam zemalja pa ima isto toliko prvih fudbalskih liga, a Sarajevo je prethodnih godina na tabeli gledalo u le?a trebinjskom Leotaru i Sirokom Brijegu iz istoimenog hercegovackog mjestasca koje se prije tvoje kome zvalo Listica. Bio je rat. U ratu je Jozo otiso u Zagreb, a u Jozin stan je uso Nijaz iz Kiseljaka. U ratu je Rade otiso u Banju Luku, a u Radetov stan je uselila Rasema iz Sipova. Na Evroviziji je pobijedila Srbija, a ne Jugoslavija, a pobijedila je zato jer je imala pet garantiranih dvanaestica na glasanju, od Bosne, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. U Oslobo?enju vise nema cirilice i to vise nije list radnog naroda. Emir Kusturica ne zivi u Sarajevu nego na nekakvoj Mokroj Gori, a u Sarajevu ga zovu Nemanja.
Slobodan Milosevic je umro u zatvoru dok je jos trajalo su?enje za ratne zlocine za koje je bio optuzen. Genocid koji je UN nijemo promatrao zbio se u Bosni, a ne u Poljskoj. Irak ne ratuje sa Iranom, nego je gra?anski rat, a Sadama su objesili Amerikanci. Americki predsjednik vise se ne zove George Bush nego George Bush i sin je Georgea Busha, ali Amerika ipak nije kraljevina. Gorbacov je srusio i Sovjetski savez i globalni komunizam. Njemacke marke ne postoje, postoje bosanske marke, Claru Schuman su zamijenili Jovan Ducic i Nikola Sop. Na vlasti kod nas su bivsi komunisti zajedno sa onima koje su komunisti nekad zatvarali. S posla se petkom ranije izlazi ne zbog partijskog sastanka, nego zbog dzume. Ne mozes vise ni u Sloveniju bez vize otputovat, a kamoli u Njemacku. Vozovi skoro deset godina nisu ni vozili, a i sad ih je manje i sporiji su nego kad si pocinjo radit. Doktore ne mogu zvat jer strajkuju, a ni sama ne znam ko je ovdje lud: ti ili ja. Ti si, Halida, fakat poludila, rekao je Sakib. Ona uze ono Oslobo?enje: pogledaj datum, Sakibe, pogledaj datum! Pa je iz tazne izvadila ogledalo. Ili pogledaj sebe, rekla je. U zrcalu je Sakib vidio vlastito lice dvadeset godina starije. Halida, daj mi vode, rekao je. Iz kuhinje je Halida cula nekakvo lupanje. Pohrlila je prema Sakibu s casom vode u ruci. Sakib je glavom lupao o zid. Hocu u komu, vikao je, hocu u komu, probudite me za devetnaest godina.