Otvaram novu temu koja obuhvaća sve ove prethodne podforume i mislim da joj je najprikladnije mjesto na ovom mjestu. Sam naziv dovoljno govori i tko god je i malo upućen u naše ekipne sportove barem zadnjih 10-ak godina može bez problema primjetiti ova događanja koja nažalost svoj vrhunac dosežu svakim novim turnirom, oni koji sport u Hrvatskoj prate više desetljeća nažalost vide devastaciju iz nekog "Zlatnog" perioda ekipnih sportova u potpuno rasulo i jednu katastrofu koja se dogodila zadnja tri desetljeća. Predugo bi bilo kada bi analizirao baš svaki detalj i opisao cijelokupnu povijest do ovog trenutnog stanja, no samo letimično da preletimo neke stvari...

Možemo krenuti redom, raspadom bivše države Hrvatska je imala ukupno 3 aktualna prvaka Europe u 3 različita sporta. U vaterpolu Mladost (90 i 91) koju nasljeđuje Split ( 92 i 93), u rukometu Zagreb ( 1991/92 i 1992/93) te u košarci naravno neponovljiva Jugoplastika od 1989-1991 godine tri uzastopna naslova pri čemu je postala najuspješniji košarkaški europski klub 20-og stoljeća. Bez spomenute Cibone sa dva naslova pri čemu su hrvatski klubovi uzeli u košarci čak 5 od 7 zadnjih Euroliga sa 90% domaćim igračima, osvajanje 9 od zadnjih 10 tadašnje yugo lige koja je bila najjača liga Svijeta nakon NBA lige, hrvatski igrači koji su činili čak 50% tadašnje najbolje košarkaške momčadi Svijeta, osvajača SP- i EP-a....Zadnja 3 MVP nagrade za najboljeg igrača SP i dva puta EPa su otišle u ruke Kukoču i Petroviću....

U rukometu hrvatski klubovi uvjerljivo su osvojili najviše domaćih liga, na prvom mjestu je Bjelovar koji je palio i žario 60-ih i 70-ih godina na čelu sa legnedatnim trenerom Selešom. Više od 50% tadašnje reprezentacije su činili igrači samo iz toga kluba. Ostala dva su već spomenuti RK Zagreb te Medveščak također sudionici finala LP, te naravno rasadnik talenata RK Metković koji će svoj vrhunac doživjeti nešto kasnije. Samo Zagreb je 90-ih igrao 6 puta finale LP, a 7 puta je igrao završnicu F4. Neki vrhunac je bilo osvajanje zlata na OI-u 1996, a zatim dva zlata 2003 i 2004 predvođene generacijom već spomenutog Metkovića...

Od 2004 do 2020 na čak 9 uzastopnih EP-a Hrvatska reprezentacija je samo jednom propustila polufinale, 2018 doma smo bili 5 ( danas mokri snovi)...U istom peridu nam je na SP-u uspjelo biti čak 4 puta u polufinalu, a najgori rezultat je bilo 6 mjesto 2015 godine...

Vaterpolo je slična priča, dominaciju hrvatskog vaterpola najbolje svjedoči činjenica da od 1988 do 2018 godine ni jedan F4 nije prošao bez hrvatskog kluba...Međutim od tada uzastopnih 6 godina nema ni jednog našeg kluba.

Sport gdje smo unatoč već prikazanoj sjajnoj dominaciji Srbije i Crne Gore uvijek imali 50% reprezentativaca, proizveli najboljeg trenera u povijest i neke od najboljih igrača u povijesti toga sporta....

Nogomet je posebna priča, no čak i za vrijeme najzaguljenijih srpskih izbornika je uvijek bilo preko 40% Hrvata u reprezentaciji. Ona zadnja je imala čak 9 od 22 na SP-u 1990-te iako su Hrvati činili manje od 20% stanovika bivše države...Iako su Dinamo i Hajduk dominirali u sastavima, tu su se znali pronaći i igrači Osijeka, Rijeke i ponikli u još manjim hrvatskim sredinama. 

Da sadašnjoj ipak nije toliko loša pokazuje i dalje perjanica hrvatskog sporta, a to je nogomet koji je uspio uzeti 3 medalje od čega 2 na zadnja dva SP-a kao najprestižnijeg nogometnog natjecanja, imao predstavnike na svim finalima LP osim jednog od 2010 godine, prozveo neke od najboljih svjetskih igrača na čelu sa Modrićem...

Tu je i spomenuti vaterpolo koji i dalje nas je doveo u 3 finala koja su se održala ove godine i gdje smo uzeli zlato na SP-u...

Dva kluba gdje je stasalo preko 60% reprezentativaca u oba sporta su dubrovački Jug i zagrebački Dinamo. 

Međutim, budućnost nikad nije izgledala gora. Klubovi su devastirani, košarka nema predstavnika u Euroligi od 2015 godine, reprezentacija propušta većinu velikih natjecanja i ispala je iz top 30,  mlađe kategorije koje su jedan period vladale i dominrale su ispale u B diviziju u samo roku od nekoliko godina...

Rukomet koji je dugo bio ponos je doživo potpuni raspad od seniorske reprezentacije do mlađih selekcija gdje nikad nismo imali tako loše rezultate, klubovi nepostoje osim Zagreba i Nexe-a koji drže neke periferne pozicije u europskim okvirima....

Klupski vaterpolo već po spomenutom doživljava nikad gore trenutke, mlađe selekcije također nakon godina donošenja medalja su "isušile"...

Kao vruhnac svega je ispadanje naših nogometnih klubova u prvim kolima europskih natjecanja osim Dinama koji jedini drži reputaciju domaćeg nogometa i donosi rezultate na stranim terenima...

Sport je prvo preuzela "mafija" sa lokalnim šerifima kao što su Mamić, Radić, Gobac kao produžena ruka politike koji su stvorili centralizaciju, uništili konkurenciju kroz sudački lobi i odvođenjem igrača, potkupljivanjem i manipuliranjem natjecanjima...

No, politika je ipak kroz pohlepu došla po svoje, maknula maske i stavila svoje ljude...Pa gledamo Kustića, Vrankovića(nekad Šukera), Bukvića kao bivše zastupnike HDZ-a koji drmaju našim savezima, Grahovcem na čelu rukometnog u čijem odvjetničkom uredu radi kćer Jandrokovića, a naravno na čelu HOO se nalazi nekadašnji premijer Mateša te u Međunarodnom Olimpijskom nedavna predsjednica Kolinda...

O bivšim čelnicima saveza kao teniskom gdje je gospodario Čačić ili jedriličarskom na čelu sa mužem Mrak Taritaš bolje da ne govorim, u Taekwando gdje drma poznati odvjetnik Ante Nobilo...

Timski sport gdje smo samo zadnjih 10-ak godina dali najboljeg rukometaša Svijeta( Duvnjaka), nogometaša(Modrića) te vaterpolistu( Sukna) doživljava crne trenutke. Količina nepotizma, korupcije i neznanja većinom uguranih iz politike ili "kumskih" odnosa je urušio sve ono vrijedno što su generacije ulagale. 

U prilog nam ne ide i visoko ulaganje u sport te infrastrukturu zemalja koje nekad nisu bile ni na mapi, da pače nisu ni poznavale pojedince sportove, a sada nam drže lekcije. Koliko je sve nisko palo bez da itko više obraća pažnju da najpopularniji sport na Svijetu koji donese 2 medalje u roku od 4 godine i preko 100 miliona eura u nagradama ne može dobiti jedan normalan stadion, travnjaci su u raspadu na većini stadiona, a jedini pravi su napravili privatnici( Mađari)...

Kamo dalje? Postoji li nada da se izdigne iz ovog svega, otarasi politike koja mu je stavila omču oko vrata i steže ga do smrti, dovede napokon struka i kapital koja će ga podignuti iz mrtvih i vratiti nas tamo gdje i pripadamo....

Uz sve to iako zvuči nepopularno još od domaćih komentatora kojima su za svaki poraz krivili suce kako bi opravdali neke dublje probleme koji su bili zbog sastavljanja kadrova i postavljanja izbornika se uvukao još neki pesimistični/gubitnički mentalitet. Neću reći sve naše momčadi, ali vidljiv je taj faktor glave gdje često pucamo pod pritiskom što nam se nekad nije događalo ili je bilo u manjoj mjeri vidljivo...

Kamo dalje ?? Hoće li sport ostati na ambicioznim pojedincima, njihovim roditeljima i trenerima ili će se nekako iščupati iz ove provalije u koju je upao. Ono što je još svakako zanimljivo da danas najbolji igrači nogometne reprezentacije( Kovačić), rukometne ( Martinović), košarkaške (Zubac) te vaterpolske ( ponajbolji- Harkov) nisu rođeni na tlu RH, niti su prošli cjelokupni razvoj domaćeg sporta, već onog vanjskog...